Tekstovi

02.03.2013.

Pucnji atentatora (prvi dio): Jelena Ilka Marković

Krajem 19. st. žene su bile svedene na privatnu sferu. Kontekst svakog javnog djelovanja bio je patrijarhalan, a samim time je i svako političko, dakle javno djelovanje, a pogotovo radikalno političko djelovanje bilo svedeno na muške subjekte i muško tumačenje i bilježenje.

Dodala bih da se tu radilo i o klasno uvjetovanom bilježenju povijesti, s obzirom da je poznato da „pobjednici“ pišu povijest i da je ona podložna promjenama ovisno o trendovima u politici vladajuće klase.


Tek početkom 20. st. bilježimo promjene na tom planu, kada dolazi do pokreta sufražetkinja i prvih danas poznatijih ljevičarki i anarhistkinja, poput Emme Goldman, Rose Luxemburg, itd. Pojedini primjeri radikalnijih istupa žena uglavnom su minorizirani, gurnuti u prašinu arhiva i zaboravljeni. Jedan takav primjer imamo u neposrednoj blizini. Radi se o Jeleni Ilki Marković iz Srbije, koja je izvršila neuspjeli atentat na kneza Milana.

Prije nego krenemo na Ilku, osvrnut ću se prvo na povijest radikalnijih istupa od strane žena koje je povijest zabilježila, a od kojih je jedan u znatnoj mjeri utjecao na Ilku.

Prva žena koja je istupila zbog svoje političke aktivnosti je atentatorica Charlotte Corday (1768-1793), dvadesetpetogodišnja djevojka iz provincije, pripadnica nižeg plemstva koja nije bila povezana ni sa jednim od ženskih političkih klubova. Kad je prestala vjerovati da revolucionarna politička aktivnost donosi dobro narodu, dolazi u Pariz iz provincije 9. srpnja 1793. godine. Kupila je kuhinjski nož, napisala Govor Francuzima koji su prijatelji zakona i mira u kome objašnjava svoj postupak, izabrala najradikalniju političku opciju i s nekoliko uboda u kadi ubila Jean-Paul Marata, utjecajnog novinara i jakobinca, smatrajući njegove govore terorom1 i izdajom revolucije, koji vode u građanski rat. Na suđenju je izjavila da je djelovala samostalno i da je „ubila jednog čovjeka da bi spasila tisuću drugih“.

 

Jelena Ilka Marković (1845-1883)

Ilka Marković je jedina žena koja se spominje u srpskoj političkoj povijesti devetnaestog stoljeća, a da nije supruga nekog od vladara iz dinastije Obrenović. Čin pucanja u vladara države, i to u crkvi, pucanj je u sam sustav. Takav način političke borbe nije bio rijedak u njeno doba, ali su ga koristili isključivo muškarci, anarhisti u Europi. Rodni uzor jedino je mogla naći u Rusiji gdje su žene iz tajnih organizacija sudjelovale u ubojstvu ruskog cara godinu dana prije Ilkinog atentata, što je izazvalo burne reakcije javnosti. Radi se o događaju iz 1881. g., kada je Sofija Perovska (1853-1881), članicagrupe Narodna volja, izvršila uspješan atentat na ruskog cara Aleksandra II. Taj događaj imao je najviše neposrednog utjecaja na buduće revolucionare i revolucionarke, a mogao je imati i utjecaja na Ilku Marković.

Sofija Perovska bila je visokog plemićkog porijekla. Od rane mladosti u revolucionarnom pokretu, uhićivana i proganjana, radila je u ilegali na pripremi tri atentata na cara Aleksandra II. Bila je supruga revolucionara Željabova i jedna od neposrednih sudionika uspjelog atentata. Ona je prva žena u Rusiji nad kojom je izvršena smrtna kazna iz političkih razloga. Suđenje atentatorima, njihovo herojsko držanje, kao i mučno izvršavanje samog vješanja, koje je trajalo nekoliko sati,2 imalo je širok odjek u Rusiji i svijetu, a među revolucionarno nastrojenim mladim ljudima izazvalo je osjećaje divljenja i poštovanja.

Njezin život određen je životom u dvjema zemljama, te prvim i drugim brakom i zato se dijeli na dva dijela: prvi - na život u Šopronju u Ugarskoj gdje je rođena i u Novom Sadu, tada dijelu Habsburške Monarhije, gdje je provela ranu mladost i gdje se udala za prvog muža, dr. Jovana Andrejevića, i drugi dio - život u kneževini/kraljevini Srbiji s drugim mužem Jevremom Markovićem. U oba dijela života ona je preko svojih muževa bila u središtu političkih, kulturnih i društvenih događanja. Oba njena muža bili su značajni politički subjekti koji su se aktivno bavili politikom duboko uvjereni da imaju domoljubnu i kulturnu odgovornost u odnosu na svoj narod.

Nema mnogo podataka o prvih 14 godina života Jelene Ilke Bajić s roditeljima u Šopronju, ali možemo pretpostaviti da je obitelj Bajić vodila udoban život i da su sestre Bajić dobile dobro kućno privatno obrazovanje. Iznenadna tragedija prekida njihov obiteljski život. Majka Judita iznenada umire 1859. i jedini podatak kojeg imamo o njezinoj smrti je da je umrla od trovanja. Ubrzo poslije majčine smrti sestre gube dom jer ih otac šalje u Novi Sad kod tetke. Starija Lujza prva se udaje za novosadskog inženjera i profesora Gavrila Vitkovića. Nakon sestrina odlaska Ilka ostaje sama s tetkom i tada upoznaje dr. Jovana Andrejevića koji je bio tetkin liječnik. Ubrzo se, sa svega 17 godina, udaje za njega i postaje Jelena Ilka Andrejević.

Dr. Jovan Andrejević bio je dobro obrazovan i značajan čovjek u Novom Sadu. Udajom za njega počinje ozbiljno političko i kulturno obrazovanje mlade Ilke jer je on pripadao krugu vodećih ljudi u političkom i kulturnom životu Novog Sada. Pripadnost ovom krugu ljudi određuje Ilku na osobnom i političkom planu jer kao mlada djevojka ulazi u društvo utjecajnih visokoobrazovanih novosadskih Srba, srpskih domoljuba koji su pripadali građanskoj liberalno-demokratskoj opciji temeljenoj na idejama nacionalnog oslobođenja, slobodi i napretku. Pripadao je generaciji srpskih romantičara koji su prihvatili romantizam kao politički i književni smjer, a osnovna obilježja romantičarske politike bili su srpski nacionalizam, građanski liberalizam, antiklerikalizam i anti-austrijsko raspoloženje, a u osnovi omladinskog pokreta je ideja oslobođenja i ujedinjenja srpstva. Ilka je prihvatila stavove svoga muža, a upravo politički angažman i politički stavovi su obilježili smjer njezina života. Međutim, Jovan Andrejević umire 1864. godine i Ilka ostaje udovica u 19. godini. U društvu je smatrano da je previše mlada da ostane udovica, iako je vrlo teško podnijela muževu smrt.

1867. godine napušta Habsburšku monarhiju, a time i život novosadskog srpskog građanstva, te prelazi u Beograd, vazalnu kneževinu Srbiju u kojoj vlada knez Mihajlo Obrenović. On te iste godine ostvaruje najveći uspjeh svoje vladavine, tako što diplomatskim pregovorima u Carigradu dobiva Ferman o povlačenju turskih garnizona iz srpskih gradova od sultana Abdula Aziza, kojim mu povjerava na upravu i čuvanje gradove-tvrđave u Srbiji. Drugim riječima, Srbija se odvaja od turske carevine, a time počinje nagli razvoj Srbije. Ilka dolazi kod svoje sestre Lujze koja je 1870. postavljena za učiteljicu pjevanja u Višoj ženskoj školi (na tom mjestu ostaje sve do Ilkinog atentata, kada je otpuštena). Ona se udala za Gavru Vitkovića, te su u svom domu organizirali okupljanja (sijela), koja su pripadala privatnoj domeni i bila su jedina mjesta u patrijarhalnom društvu gdje su se i žene, pored toga što su stjecale obrazovanje, mogle slobodno i ravnopravno družiti i diskutirati s muškarcima. U takvom okruženju građanske intelektualne klase u čijim se redovima raspravlja o novim političkim idejama socijalizma, anarhizma i feminizma koje su tih godina nastajale, djelovale i razvijale se u Europi i Rusiji, Ilka upoznaje Jevrema Markovića (1839-1878), za kojeg se ubrzo udaje i postaje Jelena Ilka Marković.

Vjenčali su se 1867. u novosadskoj Sabornoj crkvi, a njihov je brak trajao 11 godina do Jevremove smrti i prema suvremenicima bio vrlo sretan. Upravo će taj odnos obilježiti Ilkin život i njen kasniji čin.

Jevrem Marković bio je oficir srpske vojske, sa znatnim uspjehom iza sebe, ali nakon ženidbe s Ilkom, a potpomognut njezinim mirazom, daje ostavku u vojnoj službi i počinje karijeru trgovca i političara. Kao trgovac je bio neuspješan, a dugovi su pratili i njegov politički život. Tako politička aktivnost Jevrema Markovića postaje okosnica njihova života.

Jevrem se politički smješta uz ideologiju svoga brata Svetozara Markovića (1846-1875), poznatog kao jedan od prvih srpskih socijalista, koji je bio utjecajan na ideološkom planu i koji je budio političku svijest. On na srpsku političku scenu donosi nove ideje iz Rusije gdje je boravio tri godine, te iz Švicarske gdje je kratko vrijeme studirao i gdje je bio na sastanku srpskih socijalista na kojem je prisustvovao i poznati ruski anarhist Bakunjin.Neke njegove ideje nalaze se i u mislima Svetozara Markovića: uništenje države, suda, birokracije, policije, vojske, svećenstva, likvidaciju svih privatnih dugova, oduzimanje kapitala. Svetozar Marković se ipak opredjeljuje za proučavanje i usvajanje znanstvenog socijalizma, ograđuje se od Bakunjina koji je imao velik utjecaj na srpske studente u Zürichu, a pod utjecajem ruskog narodnjaštva i socijalista demokrata, revolucionara Černiševskog, Hercena, Dobroljubova i Marksa, razvija svoje ideje socijalizma koje bi odgovarale agrarnoj Srbiji. Budućnost Srbije vidi u mogućnosti preskakanja kapitalizma i prijelaza u socijalizam, oslanjajući se na zadrugu.

Dvojica braće s grupom socijalista i vojvođanskih narodnjaka sudjeluju u organiziranju ustanka Srba u Bosni i osnivanju tajnih odbora za pripremu ustanka po Srbiji. Jevrem je sa svojom vojskom aktivno i uspješno sudjelovao i u drugim dvjema velikim pobjedama srpske vojske - u oslobađanju Pirota i Niša. Poslije oslobođenja Pirota Jevrem je pozvan u tek oslobođeni Niš, gdje je primio orden od kralja Milana koji se već bojao Jevrema kao opozicionara i nevoljno ga je odlikovao. Vojni uspjeh Jevrema Markovića kojim se toliko ponosila Ilka izazvao je zavist i netrpeljivost komandanata K. Protića i Beli Markovića koji su počeli širiti intrige protiv Jevrema. U tijeku drugog srpsko-turskog rata, 25. listopada 1877. godine, kod Kragujevca je izbila pobuna jednog bataljuna narodne vojske koji je odbio krenuti na bojište. Knez Milan je reagirao drastičnim mjerama. Pobunjenicima je sudio posebni vojni sud i vlast je nastojala da po svaku cijenu otkrije vezu pobunjenika i pristalica Karađorđevića. Tako se među optuženima našao i Jevrem Marković koji je doveden u vezu s pobunom. Ni istraga ni vojni sud nisu mogli dokazati da je Jevrem Marković imao bilo kakve veze s pobunom. Ilka je bila teško pogođena Jevremovim uhićenjem i učinila je sve što je bilo u njezinoj moći da joj se muž pomiluje. Između ostalog, osobno je napisala molbu kralju Milanu. Jevrem Marković je strijeljan zbog veleizdaje u Aranđelovcu 31. svibnja 1878. godine, zajedno s još sedmero ljudi. O tom događaju Ilka je dala iskaz kasnije, tijekom istrage: „...banuše tri činovnika, izvršiše pretres i odvedoše Jevrema u Aranđelovac. Ona ga je svaki dan pitala telegramom za zdravlje, no posljednjeg dana kad je strijeljan ne dobi odgovor na depešu. A toga dana bijaše se pronio glas da je strijeljan. Kad je taj glas čula, odjurila je u Aranđelovac i našla grob svoga muža. Tada je pala na grob svoga muža i izgovorila: ‘Kad ne bi sretan da imaš sina koji će te osvetiti, onda ću te ja osvetiti!’”

Iako nasilje i terorizam nisu predstavljali sastavni dio anarhističke misli, postali su dominantni u anarhističkim aktivnostima u Europi ‘80-tih godina 19. st. i anarhisti kao Bakunjin i Kropotkin su u tom povijesnom trenutku smatrali da je ono opravdano kao odgovor na nasilje koje vlast vrši nad građanima. Razočarani revolucionari koji su se uvjerili koliko je teško utjecati na radnike i seljake proglasima, knjigama i novinama, razvili su koncept poznat kao propaganda djelom, a to je da su djela ta koja će privući pažnju i ostati u svijesti naroda; da su djela ono što će narod potaknuti na opću revoluciju koja bi zbacila postojeće sustave; da se djelom može postići veliki efekt propagande slobodarskih ideja.

Dok se politička situacija u Srbiji ubrzano mijenjala i zaoštravala, a atentati u Europi i Rusiji unosili nemir i širili strah, život Jelene Ilke Marković se potpuno mijenja. Kao udovica od 33 godine, bez djece i penzije, potpuno potrošenog miraza, gubi svoj prethodni život i od ponosne supruge uglednog političara i uspješnog ratnog vojnog lica postaje bijedna udovica izdajnika.Ilka se povlači u duboku tugu, ali ne i u mir. Sljedeće četiri godine ona se bez svoga doma kretala između Jagodine, Šopronja i Beograda. Ilka se tada povjerava da se zavjetovala na Jevremovom grobu da će ubiti kralja Milana. ‘Samo smrt Milana može biti melem rani mojoj. Ubila bih se, kad bi mu neko prije mene ugasio njegov pogan život, a bila bih sva nesretna kada bi umro prirodnom smrću. ...”

Jelena Ilka Marković, kako kaže u istrazi, dolazi u Beograd u jesen 1882. g. Poznanik joj za oskudna sredstva koja je imala na raspolaganju nalazi stan u kući koja se nalazila preko puta Saborne crkve. Živjela je vrlo skromno, a preživljavala je dajući poduke iz stranih jezika školskoj djeci.

Detaljan opis priprema za atentat dan u istrazi pokazuje da atentat nije izvršila u afektu, već da je potpuno svjesno i racionalno postupala i do posljednjeg detalja promislila što i kako napraviti. Ilka je u iskazu opisala što je neposredno pred atentat radila kada je oko pola devet tog jutra saznala da kralj Milan upravo dolazi u Sabornu crkvu. Iz njenog opisa vidimo koliko je ona pribrano i promišljeno postupala: „odmah pohitam da izvršim ono što sam smislila. Od muža ostao mi je revolver3 s mecima. Revolver je bio uvijek pun i držala sam ga u ormaru. Ja se dakle obučem, pripašem revolver oko pasa, odozgo obučem jaknu i kada sam bila potpuno obučena, pogledam se u ogledalo da vidim da li se neće revolver primijetiti. Vidjela sam da se to po mom odijelu baš ništa ne primjećuje“.

Oko 10 sati prije podne 11. listopada 1882., Ilka Marković ušla je u Sabornu crkvu na glavni ulaz; sporedni ulaz sa strane bio je zatvoren. Ilka je dala sljedeći opis događaja: „Kada sam ušla u crkvu, nisam ni na koga obraćala pažnju jer sam imala u glavi misao koja me je rukovodila“.

Oko podne crkva se ispunila narodom koji je želio iskoristiti priliku i vidjeti kralja i kraljicu. Počela je misa, Ilka je otkočila pištolj, uperila ga u potiljak kralja Milana i opalila.

Metak koji je Ilka ispalila ranio je Mariju, udovicu Đoke Milankovića iz Loznice. Ilka je prvo odvedena u kuću preko puta crkve, a kada se narod razišao, odvedena je u policiju. Novi beogradski dnevnik 12. listopada 1882. daje detaljan opis atentata i događaja poslije atentata - panike u crkvi i razjarene mase koja je navalila na atentatoricu.

Prvu izjavu daje članu policije i od njega saznaje da je kralj Milan nepovrijeđen. Tu spoznaju je teško podnijela i jako se uznemirila. Koliko znamo, Ilka nije imala iskustva u rukovanju pištoljem, a na suđenju je izjavila da je samo jednom vježbala pucajući u mačku koja je krala sir.

Ilkin pokušaj atentata na kralja Milana bio je prvorazredni događaj koji je uzbudio javnost. Nevjerica da bi žena mogla pucati na kralja i osuda prevladavaju.Politička javnost Srbije je na pokušaj atentata reagirala u skladu sa stranačkim opredjeljenjem, a reakcije su bile podijeljene između prikazivanja Ilke kao opasne politički obrazovane žene koja je imala političke ciljeve i nesretnice koja nije znala što radi. Radikalna stranka i neki njeni prvaci koji su znali da Ilka sprema atentat poslije atentata su se posebno trudili da naglase njene ženske emocije i da je predstave kao ženu koja u svom jadu ne vlada sobom. To su radili kako bi sebe zaštitili od progona kralja Milana koji je vjerovao da je pokušaj atentata dio šire radikalne zavjere i htio to iskoristiti u političke svrhe.

Zajedno s Ilkom, drugooptužena je bila Lenka Knićanin, udovica pokojnog pukovnikaAntonija Knićanina, koji je bio vjenčani kum Jevrema Markovića i prijatelj s vojne akademije. Poduzeta je opsežna istraga i tom prilikom su ispitivani svi koji su na neki način mogli biti dovedeni u vezu s atentatom. Kralj Milan koji je atentat nazivao „sretnim slučajem“, namjeravao je iskoristiti Ilkin atentat za obračun s radikalima. Istraga je bila izuzetno okrutna, trajala je mjesecima i završila je nerazjašnjenom smrću Lenke Knićanin. Ilka je ostala uporna pri tome da nije imala pomoćnika, a jedino što je Lenka Knićanin priznala, bilo je da je znala da će Ilka izvršiti atentat. Istraga je bila neuobičajena jer je Lenka bila zatvorena u beogradskoj tvrđavi i po naređenju kralja Milana čuvali su je vojnici, a ne žandari. Lenka je izjavila da je muče, da joj ne daju jesti i piti, te kako žele da umre. Postoje svjedočanstva da je hranjena samo slanom ribom i zatim mučena žeđu tako da se jednom, kada je vođena na saslušanje i kada je spazila baru punu prljave vode „pojurila kao pobješnjela i stropoštala se u tu baru da se napije vode, ali ju je stražar brzo izvukao i nije dao da se napije“. Lenka Knićanin nađena je mrtva u svojoj ćeliji 26. veljače1883. godine, dva mjeseca prije suđenja. Vojnik koji ju je čuvao poginuo je narednih dana, a liječnička komisija koja je izvršila obdukciju nije nikada službeno objavila izvještaj jer je jedan od liječnika izdvojio svoje mišljenje. Za strane je medije izjavljeno da je izvršila samoubojstvo.

Osim njih, Lujza (Ilkina sestra)i Gavra Vitković (Ilkina rođakinja uhićena odmah poslije porođaja)bile su u istražnom zatvoru pet mjeseci, a zatvor je imao teške zdravstvene i materijalne posljedice po obitelj Vitković. Spominje se da su dvije uhićene žene „pomjerile pameću“.

Istraga nad Jelenom Ilkom Marković vođena je točno 6 mjeseci, a 12. travnja 1883. godine započelo je suđenje koje je trajalo tri sata. Ilka Marković je tijekom suđenja ostala dostojanstvena i pribrana. Na pitanja je odgovarala kratko i jasno, bez mnogo objašnjena i bez emocija. Ono što ukazuje na to da je Ilka imala političku motivaciju za atentat jest, kako saznajemo na suđenju, da je prije atentata sastavila pismeni Proglas Srbiji, koji nije sačuvan, a u kojem objašnjava razloge svoga čina. Ilka je priznala krivnju, ali ne i kajanje. Na pitanje kaje li se za to što je učinila, odgovara da jedino žali što nije pogodila. O razlozima atentata kaže da je to učinila kako bi „muža osvetila i Srbiju spasila od opakog, sebičnog ubojice“.

Nedugo nakon izricanja kazne Ilka Marković je 29. svibnja 1883., u 38. godini života, nađena mrtva u svojoj ćeliji u požarevačkom zatvoru. Službeni nalaz je bio: samoubojstvo gušenjem ručnikom. Zatvorski liječnik je izdvojio mišljenje i napisao „da je Ilka nasilnom smrću ubijena od drugoga, a da se nije sama ubila“. Točne okolnosti njezine smrti ostale su nerazjašnjene, ali javnost je bila uvjerena da je ubijena.

Ako se pucanj Jelene Ilke Marković u kralja Milana 1882. u Sabornoj crkvi u Beogradu sagleda i kao čin tiranoubojstva, a ne samo osobne osvete, onda bi se moglo smatrati da je Ilka Marković prva žena politički subjekt u modernoj povijesti Srbije, jer je atentat dugo i dobro planirala sve do detalja, shvaćala ga kao svoju osobnu moralnu dužnost prema mužu i narodu, i to obrazložila u Proglasu Srbiji, potpuno ga trezveno izvršila i nije se za to kajala. Njezin čin je u svojoj biti bio toliko radikalan da je bio šokantan i mogao se samo prihvatiti ako se smjesti u domenu nekontroliranih emocija i tako ostao politički nepriznat u srpskom društvu čvrstog patrijarhata.


1 Riječ terorizam prvi put ulazi u upotrebu baš za vreme jakobinske diktature, dok se teroristima nazivaju njeni nosioci. - Vojin Dimitrijević, Terorizam, Beograd: Samizdat B92, 2000., str. 23.



2 „ ... uže za vješanje se nekoliko puta prekidalo, a smaknuće je trajalo nekoliko sati“. (Zoran Đinđić, „Nepomućena vera u samoorganizovanje naroda“, Petar Kropotkin, Anarhizam i moral, Beograd: Prosveta, 1984., str. 248.)



3 Revolver je bio ruske izrade što je izazvalo veliku sumnju kralja Milana koji se plašio ruske umješanosti u atentat. Jevrem Marković ga je kupio od nekog Rusa za vrijeme Srpsko-turskih ratova. Ilka kaže da je imala dva pištolja i da je jedan prodala nekom rođaku koji joj ga još nije platio, a da je drugi zadržala.

 

(Ovaj članak temelji se na istraživanju Vande Perović)

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter