Tekstovi

19.05.2014.

Pucnji atentatora (2): Luka Jukić

U srži čina atentata na predstavnika vlasti leži duboko nezadovoljstvo i gnjev potlačenih masa. Uzimajući u svoje ruke, manje ili više svjesno, čin izvršenja pravde u vidu smaknuća, atentator postaje vidljiva iskra nagomilane mržnje. Oni često opravdavaju svoj čin riječima altruista, čineći moralan zločin u ime potlačene većine. Postajući tako svojevrstan humanist-zločinac, suočavajući se sa svojim činom ostaje suočen s pitanjem koje je mučilo svu avangardu radikalnih političkih pokreta – koliko su opravdana djela pojedinca koja ne slijede mase?

Mnogi su od njih u sudskim procesima od strane obrane ili medija prikazani kao luđaci, živčano rastrojeni pojedinci, histerične i emocijama slomljene žene, bolesnici i očajnici. Prava istina o stvarnim motivima i namjerama tih ljudi najčešće ostaje zakopana, a njihov glas ušutkan pod slojevima povijesti pobjednika/vladara. U drugom dijelu teksta o atentatorima/cama iz regije riječ je o pokušaju atentata Luke Jukića u Zagrebu početkom 20. st. 1



Povijesni kontekst i radikalna nacionalna omladina



Hrvatska je u to vrijeme u sklopu Austro - Ugarske Monarhije, a nakon Hrvatsko - ugarske nagodbe Mađari pokušavaju progurati svoje interese. U tom svjetlu početkom 1912. g. na vlast dolazi Slavko Cuvaj, komesar i namjesnik, koji je, prevalivši 60. godinu života, imenovan banom od strane Khuena Heddervaryja. Rođen je u okolici Bjelovara, odgojen vojnički, razumljivo, s obzirom da je iz obitelji krajišnika. U političkom životu bio je poznat iz doba Khuen-Hedervaryja, a kao podban u posljednjem odsjeku režima Pavla Raucha stekao je i barunat. Njegova vladavina bila je kruta, zadatak da provodi odluke ugarske vlade, stoga ne čudi da ga  je Krleža okarakterizirao kao „krvoloka i tiranina svog vlastitog naroda“ koji je kao odlikovanje za dosljedno provođenje antislavenske politike te za promicanje interesa tuđinske vlasti dobio barunsku titulu. Jedna od prvih stvari koje je napravio kada je došao na vlast (naravno, na temelju ugarske vlade i kraljeva odobrenja), bila je da je raspustio sabor izabran u prosincu 1911. na način da su sabornici saznali za to iz službenih novina. Isti dan uhapšen je Stjepan Radić, a stranke su pozvane da revidiraju programe ili će biti ukinute. Novine su stavljene pod pritisak, izlagane cenzuri i zapljenama. Svime time postalo je jasno da se nastavlja tradicija apsolutističkog režima u Hrvatskoj, a na to su prvo reagirali mladi, točnije, đaci i studenti. Došlo je do nemira poznatih pod nazivom “Đački štrajk”, a prve demonstracije odigrale su se u veljači u Sarajevu, a zatim su u ožujku zagrebački studenti zauzeli Sveučilište, računajući na nepovredivost sveučilišnog teritorija nakon što je redarstvo zabranilo najavljeni protestni skup. Na riječi prvoga govornika redarstvo je s isukanim sabljama provalilo u sveučilišni vrt, ranjeno je 15 studenata, a raštrkana je omladina cijelu večer demonstrirala po gradu. Okršaji su trajali cijelu noć, a sutradan je proglašen štrajk. Studenti su provalili u sveučilišnu zgradu, zabarikadirali se i izvjesili crnu zastavu poručivši da će na silu reagirati silom. Takav čvrst stav iznenadio je vlast. U zgradi se našlo preko 300 studenata, a opsada je trajala 36 sati. Takva situacija je za vlast bila potpuna novost. Situacija je razriješena tako da su profesori zamoljeni da posreduju kod studenata, te im je dana zadovoljština – povukla se policija sa sveučilišnog teritorija. Studenti su se razišli i nije bilo konkretnih posljedica, iako su se demonstracije protiv Cuvajeva sistema ponavljale gotovo svaku večer.

Zašto baš mladi? U tadašnjoj situaciji došlo je do svojevrsnoga generacijskog jaza između mladih i raznoraznih stranaka podijeljenih u frakcije, a koje su bile samo mrtvo slovo na papiru. Za mlade su politički stranački ljudi bili zastarjeli beskičmenjaci i šeprtlje. Frustracije zbog pasivnosti stranaka i trenutnog stanja u zemlji izrazili su studenti i đaci u to vrijeme zaneseni Supilom i prvom ruskom revolucijom. „Đački štrajk“ je bio prvi takav slučaj masovnog pokretanja omladine, a istaknuti pojedinci tog pokreta pripadali su tzv. “radikalnoj nacionalnoj omladini”. (Među njima poznatiji su Vladimir Čerina i Oscar Tartaglia2, koji su se okupili oko književno-političkog lista “Val”, pa su i prozvani valašima.)

Značenje riječi „nacionalna“ u toj sintagmi dosta se promijenilo od početka 20. st. U kontekstu tadašnjeg vremena, to je značilo da su podjednako i Hrvati i Jugoslaveni u kontekstu Monarhije i vazalnom položaju Hrvatske unutar nje, da su nastrojeni antiaustrougarski, te da svoju šansu za samostalnošću vide u oslobađanju svih južnih Slavena, pa tako i Hrvata unutar njih. Tako Vladimir Čerina objavljuje 1912. u Riječkom novom listu tekst u kojem opisuje političku orijentaciju te time ujedno definira i usmjerenje „valaša“: „Nacionalisti smo bili utoliko, ukoliko su naše ideje imale da budu aplicirane na našu zemlju, inače smo obojica simpatizirali sa socijalizmom, samo nikako nijesmo trpili postepeno poburžoazivanje socijalne demokracije. Bili smo ‘valaši’.“

U takvoj situaciji okrenuli su se Srbiji, koja je u to vrijeme imala značajan status u borbi protiv Turaka, što je nešto kasnije opravdala prvim Balkanskim ratom, te su Turci zauvijek protjerani s Balkana. U to vrijeme bio je to dugo iščekivan preokret, naizgled rješenje situacije na Balkanu, što je izazvalo veliko oduševljenje. Srbija je kao jedina politički i vojno samostalna sila u regiji bila zemlja-uzor, dok je Hrvatska u usporedbi s njom izgledala poput djeteta ovisnog o austrougarskoj maćehi. Njihovi stavovi bili su anacionalni, zapravo, nadnacionalni, ali u drugačijem kontekstu nego danas, jer je anacionalan značilo biti - Jugoslaven. Također, živeći u carističkom sustavu, a težeći jednom drugom obliku uređenja društva, mogli bismo njihove težnje nazvati revolucionarnim.

U ideologiji radikalne jezgre omladinskog otpora ispreplitali su se utjecaji anarho-komunizma, socijalizma i „valaškog“ nacionalizma. Tadašnji komentatori studentskih nemira zaključili su da su uzroci pokreta duboki i da se mogu ukloniti samo korjenitom promjenom prilika u Hrvatskoj, čime se stvaraju političko – psihološki preduvjeti za terorizam u vidu atentata, kao posljedica kompleksnih političkih uzroka.



Atentat



U takvoj situaciji, godine 1912. u Zagreb dolazi Luka Jukić, prvak đačkih demonstracija u Sarajevu, rođen u Donjem Svilaju. Pojavljuje se kao glas čitave jedne generacije u okolnostima izrazitog nezadovoljstva naroda. Pomisao na atentat nikla je u glavi Jukića još u veljači 1912., u dane đačkih demonstracija u Sarajevu, kada se povjerio Oscaru Tartagliji da je čvrsto odlučio da „ubije komesara Cuvaja i riješi hrvatski narod tiranina i krvnika“ (slične riječi izgovaraju i mnogi prije njega, poput Brescija i Czolgosza.).

Došavši u travnju u Zagreb, povezuje se prisnije s Tartaglijom i ostalima. Boraveći u Zagrebu, stekao je glas pjesnika, recitirajući svoje pjesme u gostionicama u kojima su se okupljali studenti. Najznačajnija od njih, „Zlotvor“, sačuvana je i danas i, iako s dozom naivnosti i između redaka, prikazuje nezadovoljstvo zlotvorom, tj. Cuvajem. Režimski špijuni bili su na svakom koraku, te se i za manje uvrede na račun bana i vlasti moglo završiti u zatvoru.

Samom pokušaju atentata 8. lipnja prethodile su svojevrsne pripreme. Pištolj iz kojeg je Luka pucao na bana Cuvaja nabavljen je povjerljivim kanalima iz Beograda. Tom prilikom nabavljene su i ručne bombe, ali se od toga odustalo, jer se zaključilo da je bomba nespretna i da nosi sa sobom mnoge kolateralne žrtve, a i nitko nije bio posebno upućen u rukovanje istom3.

Bitno je spomenuti još jedan uzbudljiv događaj, naime, dan ranije, 7. lipnja 1912., došlo je u Pešti do pokušaja atentata narodnog zastupnika Julija Kovácsa na predsjednika parlamenta grofa Stjepana Tiszu, koji je promašio cilj nakon čak 3 pucnja, a zatim je presudio sebi. O hladnokrvnoj reakciji Tisze, koji je naredio da iznesu truplo, a zatim nastavio sjednicu, raspisale su se sve novine. Naravno, atentati na predstavnike vlasti nisu bili neuobičajeni u svijetu, bilo da su dolazili od strane predstavnika radikalnih revolucionarnih pokreta ili od „poludjelih“ pojedinaca.

Sam dan atentata pažljivo je izabran. Naime, toga dana ban Slavko Cuvaj imao je posjetiti svečano obilježavanje 25. godišnjice djelatnosti Zemaljskog školskog nadzornika Antuna Cuvaja, banova brata, a tom se prilikom u Zagrebu okupilo oko 800 učitelja i učiteljica iz cijele zemlje. Svečanost se održavala u velikoj dvorani Učiteljske škole u Medulićevoj ulici. Na svečanost se ban uputio službenim „zemaljskim“ (državnim) automobilom4. Lokacija na kojoj je Luka od jutra čekao na povratak bana u njegovu automobilu također je pomno odabrana. Naime, Luka je čekao u Mesničkoj ulici, računajući na to da će auto na povratku usporiti na strmini prije zavoja pri vrhu ulice. Buka automobila oko 1 sat najavila je približavanje vozila, a Luka je spremno došao na poziciju. Odatle je u vozilo u prolazu ispalio 3 metka – ne pogodivši bana! Ali pogodio je Ivu Hervojića, banova savjetnika, koji je, ne dolazeći svijesti, umro dvadesetak dana kasnije od posljedica ranjavanja. U vozilu su bili uz Cuvaja njegova supruga Anka Cuvaj, tajnik, savjetnik, a na prednjem sjedalu vozač i lakaj.

Jukić je dugo i pomno promišljao o svome činu - kako, kada i gdje ga izvršiti. Jedino nije razmišljao o tome – što poslije. Nakon ispaljenih hitaca kreće njegov sumanuti bijeg s pištoljem u ruci niz ulicu. U pokušaju bijega usput je vikao: „Živjela Hrvatska! Dolje Cuvaj!“. Ubrzo se oformila potjera ljudi koji su, čuvši pucanj, izašli iz obližnje gostionice, a njima su se, kako se potjera nastavljala, pridruživali građani. U jednom trenutku pred Luku se ispriječio gradski stražar Petar Borščak5, koji pada mrtav od direktnog hitca. Kako se masa iza njega povećavala, u jednom trenu se okrenuo i pucao naslijepo te ranio u rame redarstvenika Antuna Fučkara. Potjera se završava kod zgrade Sveučilišta gdje su ga uhvatili neki učitelj i trgovački putnik. Poslije je izjavio da je namjerno trčao tamo, jer je želio završiti ondje gdje je sve i počelo. Okružen masom ljudi, odvučen je na policiju u Petrinjsku. Iz policijskog izvješća vidljivo je da nije bio pri sebi od šoka tijekom nekoliko narednih sati.



Suđenje



Tijekom suđenja osim njega bilo je optuženo dosta ljudi, sve redom mladi između 15 i 25 godina, a optuženi su da su znali za atentat, te su time suučesnici. Naravno da ni jedan „urotnik“ nije ni pomislio na to da se skloni na sigurno. To također govori u prilog tome da nisu znali točan dan i mjesto kada će Jukić izvršiti svoj čin o kome se šuškalo i nagađalo, međutim, povijest nije sačuvala podatke o tome što je i koliko točno od optuženih pojedinaca znao. Među njima je bio i August Cesarec koji je, između ostalog, bio optužen da je pod utjecajem anarhističkih strujanja poticao Jukića na atentat, na što se branio da nije. Takve optužbe bile su vrlo ozbiljne, a vlast je još 1883. pokazala kako postupa s anarhistima bacivši ih u tamnicu na dugogodišnji zatvor nakon čega su prognani iz zemlje. Međutim, u pismu Vladimiru Čerini, koje je Cesarec napisao neposredno pred uhićenje i sakrio ga u svome stanu, te je pronađeno tek kad je Cesarec već ležao u Mitrovici, stoji svjedočanstvo duha radikalne omladine: „Stvorimo hiljade Jukića i Žerajića, kultivirajmo ih, odgojimo ih da si podaju lijeve ruke u znak pomirbe, a desnom rukom neka pucaju – masa njih – pa će naše riječi biti čin, naša stvar svršena. Jukićev je čin preuranjen, ali je dobar poticaj svima nama. ... Živite, radite i osvećujte se!“ Pitanje je što bi se dogodilo s Cesarčevom obranom u sudskom procesu da je pismo pronađeno za vrijeme trajanja procesa. Kako bilo, pozivanje na anarhizam u tadašnjoj situaciji sudskog procesa nikako im nije moglo donijeti ništa dobroga6.

12. kolovoza 1912. dolazi do presude u kojoj je Jukić osuđen na smrt vješanjem, a ostalim optuženicima7 dodijeljena je zatvorska kazna u trajanju od 5 i 6 godina, dok su četvorica oslobođena optužbe. Pod strogim režimom u Zagrebu nije moglo doći do javne reakcije na osudu, međutim, u Splitu, gdje su zaplijenjene novine u kojima je objavljena osuda, „Sloboda“ , došlo je do odgovora – tisuće omladinaca, građana, radnika i seljaka promarširalo je šutke ulicama Splita noseći na čelu povorke vješala. Tek je na rivi došlo do krvavih sukoba s policijom. Zbog reakcije javnosti na tako strogu kaznu, te pod novim svjetlom Balkanskog rata, 26. listopada odlukom Stola sedmorice smrtna kazna Jukiću promijenjena je u doživotni zatvor, a ostalima su zatvorske kazne smanjene. Luka je upućen u Lepoglavu na izdržavanje kazne, a ostali odlaze u Mitrovicu. Iz zatvora mnogo piše, a sam Stjepan Radić krijumčari njegove rukopise o tamničkim dojmovima.

Ranije u listopadu iste godine počinje Balkanski rat, politička scena se mijenja te slučaj Jukića i kompanije pada u zaborav. Što se tiče Cuvaja, on je “poslan na dopust” s kojega se više nije vraćao na položaj komesara nakon što je pokušaj atentata ponovljen krajem listopada. Struje koje su odnijele pobjedu nakon rata dovele su do nastanka države u kojoj su južni Slaveni ujedinjeni, ali opet u vidu kraljevine – što nije bio cilj radikalnijem dijelu revolucionarne nacionalističke omladine koja je pokrenula događaje 1912. godine.

Za razliku od Jelene Ilke Marković (vidi 1. dio teksta o atentatorima iz regije, 12. broj Ispod pločnika), koja svoj život okončava u zatvoru pod sumnjivim okolnostima, nakon pada Austro – Ugarske ondašnja vlada Jukića oslobađa daljnjeg zatvorskog služenja te mu čak dodjeljuje 20 jutara šume i 5 jutara oranice. Oženio se, imao troje djece te umro od upale pluća u Slavonskom Brodu 1929. godine. Njegov slučaj ostaje uglavnom zaboravljen u povijesnim udžbenicima, a nama ostaje pitanje koliko bi se povijest promijenila da je hitac pogodio metu.

__________________

Bilješke:

1 Većina teksta temelji se na knjizi Josipa Horvata: Pobuna omladine 1911. – 1914., u izdanju biblioteke Gordogan, 2006., te znanstveno- istraživačkog rada o Augustu Cesarcu.

2  Za vrijeme posjeta Beogradu (u vrijeme kada su se završavali pregovori o sklapanju Balkanskog saveza i pripreme za rat protiv Turaka, o čemu nije znala ni njemačka ni austro-ugarska diplomacija) postao je jedini Hrvat koji je bio član organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ te je preko njega nabavljeno oružje za atentat.

3  Prvo je odlučeno da Jukić baci bombu koja je po dopremanju sakrivena u grmlju na pustom brežuljku Šalate. To je bila jednostavna pješadijska bomba koja je tada bila novost i u vojskama zapadnih država.

4  Ta okolnost nije nimalo beznačajna, budući da je to bio jedini automobil u državnim strukturama, imao je čak 45 konja, a kada bi projurio gradom, ostavljao je iza sebe zaprepaštene građane. Koliko je to bila rijetka pojava, govori i podatak da su dugo tražili službenog vozača te nemani, a na kraju su ga našli i dopremilli iz inozemstva. Naravno, odmah nakon nemilog događaja dao je otkaz.

5 Za razliku od preminulog Hervoića, na čiji je pogreb došao i sam Cuvaj, o Petru Borščaku nisu sastavljani nekrolozi, nije sačuvana njegova fotografija, a Cuvaj mu nije došao na pogreb. Bio je rodom iz Zagorja, star  27 godina, još mu je trajala pokusna služba te je uzdržavao majku udovicu. Međutim, njegova smrt je imala druge posljedice – od tog događaja zagrebački su policajci dobili pištolje marke Browning.

6 Što se tiče Cesarca, utjecaj Kropotkinova anarhizma osjeća se u razdoblju izlaženja Plamena (iz 1. broja Plamena: „najsmelija, najharmoničnija, najčestitija forma društvena... anarhistička komuna. To je tačno zapazio Kropotkin.“).

7  Đuro Cvijić, August Cesarec, Dragutin Bublić, Franjo Neidhardt, Kamilo Horvatin, Roman Horvat, Josip Šarinić, Vladimir Badalić, Dušan Narančić, Vatroslav Dolenac i Stjepan Galogaža. U romanu „Careva kraljevina“ A. Cesarec govori o boravku u zatvoru Sudbenog stola sedmorice kod zagrebačkog Zrinjevca, u kojem su boravili prije prepraćanja na izdržavanje u Mitrovicu i Lepoglavu.

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter