Tekstovi

19.05.2014.

Protiv svakog braka!

Možda nema razloga vratiti se staroj i posve prežvakanoj temi braka, no konzervativna (kontra)revolucija koja nema svoju opoziciju je brak vratila kao temu na velika vrata. Posebno je zanimljivo da se konzervativna (kontra)revolucija uvukla u društvo dublje nego bi to mnogi željeli vidjeti - po prvi put su kler, desnica, ljevica i svi ostali unutar tog spektra upregnuti u istu borbu: instituciju braka žele svima učiniti poželjnom i maksimalno je proširiti.

Tako se dogodilo da iz različitih ideoloških pozicija, no suštinski istih vrijednosti, brak ima svoje zagovaratelje i postaje važna društvena tema. Ali ovdje se nećemo baviti aktualnom politikom, ovom ili onom političkom opcijom u tom spektaklu zvanom “kampanja”, niti ćemo ulaziti u pitanje “krše li se prava”. Svaki zakon krši slobodu. Pitanje “prava” je tu samo kako bi se sloboda pojedinca/ke stavila u čvrst kavez u kojem će biti “na sigurnom”. Da ne bi slučajno tražili previše ili bili slobodniji nego to propisuje zakon.

Brak je upravo takva vrsta institucije. Ispunjava funkciju društvene kontrole, regulira imovinske odnose, definira vlasništvo (ah da, to se zove i “skrbništvo”) nad djecom i legitimira nas pred drugima kao dostojne pronositelje vrijednosti sistema, nakon što pristanemo sklopiti ugovor o osnivanju temeljne jedinice koju propisuje sam sistem.

Anarhisti su oduvijek tvrdili da je brak samo ekonomski ugovor, sporazum između dvije osobe o imovinsko-pravnim odnosima. Međutim, simbolička vrijednost koju mu društvo daje, brak čini još represivnijim od tog hladno-birokratskog odnosa. Tu je riječ o simboličkom pa čak i stvarnom, ostvarivanju prava vlasništva nad drugom osobom. To vlasništvo danas možda nije stvarno u punom smislu te riječi, kao što je to bio slučaj u prošlosti, kada su mladu zapravo kupovali, a danas se na vjenčanjima tek igraju “igrokazi” kupovine mlade, no svakako je riječ o institucionalizaciji odnosa između dvije osobe, odnosa koji bi u svakom pogledu trebao biti slobodan, a ne na bilo koji način formaliziran. I dok s ekonomske strane taj odnos postaje vlasnički kroz međusobnu ekonomsku ovisnost, s druge strane ljubav postaje sputana nametnutom obavezom, “težinom” koju brak daje nekom odnosu.

Možemo li ljubav učiniti formalnom, dati joj težinu i garanciju potpisivanjem ugovora? Imaju li brak i ljubav ikakve veze? Odgovor na oba pitanja je jednostavan - ne, nemaju nikakve veze.

Uostalom, kakve odnose želimo imati s drugima? Formalne, institucionalizirane, propisane zakonom ili pak slobodne, otvorene, odgovorne i iznad svega prilagođene individualnim potrebama i željama, a ne ukalupljene u neku poopćenu viziju toga kako bi naši odnosi trebali izgledati? Ovo bi lako mogli proširiti na sve odnose, a ne samo brak, no čini se da ponekad lako razdvajamo “javno” i “privatno” pa i među onima koji zagovaraju drugačije ekonomske i društvene odnose ipak ideja osobnih odnosa ne odlazi dalje od konzervativnog shvaćanja kako bi ti odnosi trebali izgledati. Brak je tu svakako visoko na ljestvici, kao “temeljna” institucija. Atomizacija odnosa, licemjerna “vjernost” (koje zapravo nema, ali se tako prikazuje i inzistira na njoj, no to je tema za sebe), definiranje međusobnih odnosa potpisom ugovora, prenošenje odluka o budućnosti odnosa na “nadležan sud”... Kad malo bolje pogledamo, riječ je o poslovnom odnosu koji je odraz svega onoga što ne valja u današnjem društvu.

Pa ipak, brak i dalje ostaje “legitimna” (da ne kažemo poželjna ili čak obavezna) opcija. Dapače, sad kad se razgovara o zakonskoj regulativi odnosa unutar istospolnih zajednica (zapravo parova), brak iznenada postaje poželjan!? Čak i kad bi zanemarili samu komponentu simboličke vrijednosti braka (što ne možemo napraviti, ali pokušajmo bez obzira), ostaje činjenica da se od vlasti traži proširivanje područja u kojem će zadirati u međuljudske odnose i gdje će zakon (zamisli samo!) biti ono što definira na koji način ćemo se odnositi jedni prema drugima. Cijela stvar je, naravno, predstavljena kao “progresivna”, iako bi jedino progresivno bilo ukinuti samu instituciju braka, baš kao i sve ostale zakone koji su nam nametnuti.

Naravno, odgovor na ovako nešto je najčešće “lako je to reći ako je osoba heteroseksualna pa ima mogućnost sklapanja braka”. Stvarno? To je prednost? Imati mogućnost učiniti nešto za čim nema potrebe? Nešto što je represivno i konzervativno? Nešto što će te dovesti u još podređeniju situaciju nego što je ona u kojoj već živimo samom činjenicom da su povukli crte po komadu papira i odlučili da se taj komad zemlje zove “država”? Korak “naprijed” koji je zapravo dva koraka nazad. Možda i više.

Jednom kad daš legitimnost nekom propisu, zapravo osnažuješ poziciju vlasti, raznih moćnika i drugih gadova, samoproglašenih vladara svijeta (države, grada, posve svejedno, riječ je o jednoj, gotovo posve ujednačenoj, strukturi). Zapravo, upravo su oni izabrali demokraciju kao najbolji sistem za uspostavu apsolutne kontrole. Daju okvir unutar kojeg je moguće samo potvrditi njihovu moć i zakone koji ne mogu dovesti u pitanje sam sustav. Zato nisu zabrinuti, jer što god se na kraju odluči, sve ostaje isto, temelji sustava su ojačani, ali nepromjenjeni.

Zato je nužno napustiti instituciju braka, baš kao svaki drugi odnos baziran na zakonima, ugovorima i ostalim papirima koje nam guraju pod nos kad pokušavaju dokazati da su u pravu: sve je po zakonu!

Osim osnaživanja pozicije onih “gore”, dodatno osnažujemo njihovu poziciju u “svojoj glavi”. Na kraju, ta pozicija, baš kao i ideja braka, realno postoje samo u našim glavama. Dokle god ima dovoljno onih koji vjeruju da je to tako, tako će i biti.

Znači li ovo dovođenje u pitanje toga kakve će odnose netko imati? Ili možda “ograničavanje prava”? Ne, ali kao što nam država i zakoni nisu prihvatljivi, tako nam nije prihvatljiv ni brak. Bez obzira tko ga želi zasnovati. Tvrdnje poput one “prvo neka svi imaju sva prava pa ćemo ih onda dovesti u pitanje” je apsurdna jer uvođenje još jednog “kotačića” u sistem osnažuje nejednakosti i neslobode na kojima sistem počiva. Borba protiv mržnje i straha se ne vodi uvođenjem više zakona. Zakone je moguće donijeti i poništiti, jednostavnim dizanjem dovoljno ruku u parlamentu, dok bi samo promjena vrijednosti značila stvarnu promjenu koju nije moguće ostvariti ili ukinuti dekretom.

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter