Tekstovi

02.03.2013.

Protiv kulture straha, kontrole i sigurnosti (uvodni tekst u dvanaesti broj)

Od ovog broja Ispod pločnika i “službeno” postaje povremenik. Uostalom, već neko vrijeme je to svojim ritmom izlaženja pa zašto onda izbjegavati očito? Stvari treba nazvati onakvima kakve jesu.

No, to zapravo ništa ne mijenja, ritam je nestalan, ali zato ostaje briga za sadržaj, to je ono što nas zanima, kako u svakom novom broju, tako i u našim odnosima, to je ono gdje gradimo nešto novo.

Ne znamo gdje će to završiti, kakav će biti rezultat, niti hoće li uopće biti mjerljiv. Nismo kapitalisti, ne mjerimo sve u životu, ne brojimo, ne stavljamo u odnos dobit-gubitak. Na nama je da se borimo, napadamo, dovodimo u pitanje, sve oko nas i nas same.

Nema straha, izgubiti ne možemo, jer zapravo je sve već izgubljeno. Svaki kutak svijeta je postao nečije vlasništvo, crte po mapi su odavno povučene, kamere su postavljene i snimaju svaki naš korak, svaki susret... Čak su nam “dali” tzv.”društvene mreže” pa da i sami damo doprinos toj kontroli. I doslovno smo postali sami svoji policajci, uhode moćnika...

Primjerice, u posljednje vrijeme se opet čuju pozivi za još kamera, nakon što se medijski odradi posao širenja straha i panike, što vlast rado koristi za svoje ciljeve i uspostavljanje još jače kontrole. Strah je ponekad toliki da svi iznenada postanu spremni odreći se još jednog dijela života... Kad pristaneš na uhođenje, još si samo korak do toga da pristaneš i na kontrolu misli.

Izmišljotina zvana “sigurnost” je izgovor koji možda dobro zvuči, ali na koga i na što se odnosi? Hoćemo li postati sigurni od siromaštva i gladi? Znači li to sigurnost krova nad glavom? Sigurnost od policije? Hoće li nas zaštiti od novca, banaka, raznih mrzitelja, tlačitelja... Svega onoga na što se oslanja ovaj sustav, koji ne bi preživio bez nesigurnosti i ucjene stalnim prijetnjama koje stvara i izmišlja.

Najveća prijetnja je upravo sustav, na svim svojim razinama.

Međutim, sustav bez ljudi ne postoji. To je zamišljen odnos, dogovoren ili nametnut, no provode ga i prihvaćaju stvarni ljudi. Tu ne govorimo o nekim apstraktnim idejama, teorijama, već o ljudima koji svakodnevno odlaze u svoje urede, na svoje poslove, opslužuju sustav, bilo da njime upravljaju ili na neki drugi način pomažu njegovo funkcioniranje.

Ward Churchill je te ljude nazvao “malim Eichmannima”. Na neki način, to možemo reći za svakoga od nas, jer života van sustava, van kapitalizma, nema. Ne možeš pobjeći.

Međutim, to ne znači da treba odustati, pristati na igranje dodijeljene uloge, kojom pokušavamo biti uspješan “zupčanik” unutar stroja koji pokreće sustav.

Upravo u tome je problem - mnogi odustaju od svojih života i prepuštaju se, postaju čvrst oslonac sustava. “Samo rade svoj posao”. Zapravo, to odlazi toliko daleko da će pristati na sve. Treba nekome oduzeti krov nad glavom? Nema problema. Otići u rat i spaliti kuće, ubiti one druge? Može. Napasti ljude koji prosvjeduju i oteti ih? Na zapovijed! Onemogućiti kretanje? Evo, već jurim na granicu. Treba proizvesti gomilu nepotrebnih proizvoda za koje ćemo stvoriti umjetnu potrebu? Prebacit ćemo normu! Kapitalizam treba daljni rast, još više proizvoda, još više elektrana, tankera, automobila? Samo nam dajte posla, rado ćemo to učiniti za vas!

U svemu tome, rado ćemo se odreći slobode, udobnosti pa čak i svake kontrole nad svojim životom, samo nam dajte sigurnost i neka ekonomija izađe iz ove krize... Čekaj pa uopće se ne sjećamo kad nije bila kriza? Nema veze, sigurno postoji bolje vrijeme za ekonomiju!

Dakle, situacija je takva jer je ljudi čine takvom. Ne postoje neki prirodne sile koje to uvjetuju. Čovjek definira sve svoje odnose, sve sami određujemo.

Upravo zbog toga je najopasnije “samo raditi svoj posao” i prihvaćati svoju društvenu ulogu, identitet u koji smo gurnuti i za koji očekuju da ga prihvatimo.

Jednako je opasno nasjedati na priče da “drugačije nije moguće”, dok je zapravo većina toga moguća sada i ovdje, samo treba odlučiti istupiti iz kolone i reći - ne, dosta je bilo!

Hoće li to imati svoje posljedice? Da, hoće, dobre i loše, jer svaki nesposluh izaziva reakciju vlasti, ali isto tako može motivirati druge da učine isto. Ne treba očajavati ako to ne pokrene lavinu... Nema mjesta pesimizmu, sam sukob s postojećim je dovoljan, nikad zapravo ne znaš što se može dogoditi.

I to je ono prema čemu idemo, bez upravljanja i strogo zacrtanog plana, već sa željom da postojeće nestane, što će samo otvoriti mogućnosti, a sve ostalo je na nama samima.

Protiv kulture straha i poslušnosti!

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter