Tekstovi

01.11.2009.

Poštivanje holokausta

Prije petnaest godina, kada sam predavao na Sveučilištu Boston, skupina Židova me zamolila da održim predavanje o holokaustu. Pričao sam te večeri, ali ne o Holokaustu za vrijeme Drugog svjetskog rata, genocidu nad šest milijuna Židova. Pričao sam o događajima iz sredine osamdesetih godina, kada je vlada SAD-a podupirala odrede smrti u Srednjoj Americi, odnosno o ubojstvima stotine tisuća zemljoradnika u Gvatemali i El Salvadoru, žrtvama američke politike.

Namjera mi je bila istaknuti kako sjećanje na židovski holokaust ne treba okružiti bodljikavom žicom, moralno getoizirati i držati odvojenim od ostalih događaja u prošlosti. Sjećanje na strahote koje su zadesile šest milijuna Židova, istaknuo sam, bez svrhe je ako ne izaziva ogorčenost, ljutnju i djelovanje protiv svih okrutnosti, bilo gdje u svijetu.

Nekoliko je dana kasnije u studentskim novinama objavljeno pismo člana fakulteta koji je prisustvovao mom predavanju. Radilo se o Židovu koji je napustio Europu i preko Argentine došao u SAD-e. On se energično protivio mom proširenju moralnog pitanja holokausta Židova u Europi tijekom Drugog svjetskog rata na ljude u ostalim dijelovima svijeta i u naše vrijeme. Istaknuo je kako je za njega holokaust bio sveta uspomena i jedinstven događaj, te je bio razbješnjen činjenicom da sam ja, iako pozvan da pričam o židovskom holokaustu, odlučio govoriti o nekim drugim događajima.

Ovog sam se događaja sjetio kada sam nedavno pročitao knjigu Petera Novicka “Holokaust u američkom životu”1 . Polazna točka Novickova razmatranja jest pitanje: “Zašto pedeset godina nakon samog događaja holokaust ima važniju ulogu u ovoj zemlji (Muzej Holokausta u Washingtonu, stotine obrazovnih programa o holokaustu u školama...), nego što ju je imao u prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata?”

Novick ističe da nitko ne poriče da je u jezgri sjećanja na holokaust užas koji se ne smije zaboraviti. No oko te jezgre, čiji integritet ne treba dodatno pojašnjenje, niknula je čitava industrija čiji je cilj održati živim to sjećanje zbog vlastite koristi.

Neki su Židovi koristili holokaust kao sredstvo očuvanja jedinstvenog identiteta, koji se prema njihovom mišljenju našao ugroženim zbog sklapanja brakova sa osobama druge nacionalnosti ili asimilacijom u društvo u kojem su se našli.

Cionisti su koristili holokaust, posebice nakon izraelsko–arapskog sukoba 1967. godine, kako bi opravdali daljnje širenje Izraela u palestinsku zemlju i dobili podršku za stvaranje opsade novim naseljima koja je, kao što je predvidio izraelski prvi premijer, David Ben-Gurion, porasla nakon okupacije Zapadne obale i Gaze.

S druge strane, nežidovski političari koristili su holokaust da bi dobili naklonost malobrojnih, ali utjecajnih birača Židova, čemu u prilog idu predsjednički svečani govori prilikom kojih nose jarmulke2  kako bi naglasili svoje bolno suosjećanje.

Svi koji su ozbiljno shvatili opomenu “Nikada više”, trebali bi ozbiljno preispitati – s obzirom na činjenicu da primjećujemo strahote u svijetu koji nas okružuje – koristimo li tu frazu kao početak ili kao kraj vlastitih moralnih principa.

Ne bih postao povjesničar kada bih mislio da će moja profesionalna obaveza postati da nikad ne izronim iz prošlosti, da proučavam davno prošle događaje i prisjećam ih se samo u okviru njihove posebnosti, ne dovodeći ih pritom u vezu s događajima koji se zbivaju u vrijeme u kojem živim.

Ako želimo da holokaust ima ikakvo značenje, trebali bismo vlastiti bijes usmjeriti na okrutnosti koje se događaju danas. Sjećanje na židovski holokaust možemo poštovati tako da se suprotstavimo okrutnostima koja se događaju danas.

Ironično je nažalost da Židovi, zatvorivši se u sebe kako bi se usredotočili na vlastitu povijest i odvratili pogled od mučenja drugih, čine upravo ono što je ostatak svijeta učinio dozvolivši genocid koji je bio počinjen nad njima.

Postoje sramotni trenuci, parodije židovskog humanizma, kao kad su židovske organizacije lobirale protiv službenog priznavanja genocida nad Armenima 1915. pod Otomanskim carstvom ističući da bi se time umanjilo i prorijedilo sjećanje na židovski holokaust. Tako su, nakon lobiranja izraelske vlade, i projektanti Muzeja Holokausta odbacili prvotnu ideju o spominjanju genocida nad Armenima.

Još jedan takav primjer imamo kada je Elie Wiesel, predsjedatelj Komisije za Holokaust predsjednika Cartera, odbio u definiciju holokausta uvrstiti Hitlerovo ubijanje milijuna svih ostalih ne-Židova. Istaknuo je kako bi to bilo “krivotvorenje” stvarnosti “u ime zavedenog univerzalizma”. Kao posljedica toga, Muzej Holokausta dao je samo usputnu napomenu o pet milijuna ili čak više ne-Židova poginulih u nacističkim logorima.

Izgraditi zid oko jedinstvenosti i neponovljivosti židovskog holokausta znači odbaciti ideju da je čovječanstvo jedno, da svi – bez obzira na boju kože, nacionalnost i religiju – zaslužujemo jednako pravo na život, slobodu i sreću. Ono što se dogodilo Židovima za vrijeme Hitlera jedinstveno je u nekim svojim detaljima, ali dijeli opće karakteristike s mnogim drugim događajima u ljudskoj povijesti: transatlantskom trgovinom robljem, genocidom nad američkim domorocima, ranjavanjima i smrću milijuna radnika i radnica, žrtvama kapitalističkog sustava vrijednosti koji stavlja profit ispred ljudskih života.

Posljednjih smo godina, dok se sve više i više počasti posvećuje Holokaustu kao središnjem simbolu ljudske okrutnosti, vlastitom šutnjom i nereagiranjem postali suradnici u beskrajnom lancu okrutnosti. Pokolje u Ruandi i izgladnjivanja u Somaliji vlada je promatrala i nije poduzimala ništa.

Tu su i vodovi smrti u Latinskoj Americi i desetkovanja stanovništva Istočnog Timora, u kojima je američka vlada aktivno sudjelovala. Naši kršćanski predsjednici koji revno odlaze u crkvu, tako pobožni u svojim osvrtima na genocid nad Židovima, nastavili su izvršitelje ovih strahota opskrbljivati instrumentima smrti.

Sjetio sam se posljednje strofe pjesme “Scottsboro, Too, Is Worth Its Song” Countee Cullen: “Surely, I said/now will the poets sing./But they have raised no cry./I wonder why.”3

Tu su i strahote koje doduše nisu direktno pokrenute od strane države, ali su golemih razmjera i u okviru je naše moći da prestanu. Paul Farmer ih detaljno opisuje u svojoj novoj knjizi Infections and Inequalities: The Modern Plagues, University of California, 1999. On spominje smrt deset milijuna djece u čitavom svijetu, koja su umrla od pothranjenosti i bolesti koje se mogu spriječiti. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da je tri milijuna ljudi prošle godine umrlo od tuberkuloze, bolesti koja se može spriječiti i liječiti što je i Farmer dokazao svojim zdravstvenim radom na Haitiju. Sa samo malim dijelom našeg vojnog proračuna mogli bismo odstraniti tu bolest.

Cilj mi nije umanjiti iskustvo židovskog holokausta, nego proširiti njegovo značenje.

Za Židove to znači obnoviti tradiciju židovskog univerzalnog humanizma usmjerenog protiv izraelskog nacionalizma. Ili, kao što Novick ističe, vratiti se “toj većoj razini socijalne svijesti koja je bila zaštitni znak američkih Židova mog djetinjstva”. Ta veća svijest prisutna je posljednjih godina među onim Izraelcima koji protestiraju protiv nasilja nad Palestincima u Intifadi i koji su protestirali protiv invazije na Libanon.

Za ostale, bilo da se radi o Armencima, američkim domorocima, Afrikancima ili Bosancima, to znači koristiti vlastitu krvavu povijest ne tako da se suprotstave jedni drugima, nego da stvore jaču solidarnost u borbi protiv posjednika moći i bogatstva, izvršitelja okrutnosti koja se i danas događaju.

Holokaust može biti svrsishodan ako nas dovede do toga da današnji svijet zamislimo kao Njemačku za vrijeme rata – mjesto u kojem su milijuni umirali dok je ostatak populacije poslušno gledao svoja posla. Zastrašujuća je pomisao da su nacisti, iako poraženi, bili slavodobitni: danas Njemačka, sutra svijet. Tako će biti sve dok ne odlučimo otkazati svoju građansku poslušnost.



Howard Zinn

(Respecting the Holocaust, The Progressive Magazine, 1999.)



Bilješke:



1 Novick, Peter; The Holocaust in American Life, Houghton Mifflin, 1999.

2 jarmulka - rel. mala okrugla kapa kojom muškarac pokriva glavu u sinagogi i za vrijeme molitve kod kuce

3 Pjesma američkog renesansnog pjesnika iz Harlema u kojoj opominje ravnodušnost američkih pjesnika prema društvenoj zbilji koja ih okružuje.

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter