Tekstovi

17.05.2011.

Nezadovoljstvo se valja ulicama (uvodni tekst u deseti broj Ispod pločnika)

Nezadovoljstvo koje se valja ulicama i koje zaokuplja pažnju medija i aktivista, kako lijevih, tako i desnih, ali i onih između ta dva kraja zamišljene političke skale predstavlja u najmanju ruku zanimljivu pojavu koja je spojila u ovdašnjoj realnosti do sad gotovo nespojivo, čime su prosvjedne šetnje postale događaj naroda, što god zapravo taj naziv značio u šarenilu motivacija, ideologija i interesa. Teško je da uopće bilo tko može pronaći zajednički naziv za to što se događa.

Ostaviti ćemo medijima da događajima smišljaju imena i stvaraju spektakl, jer ono što nas primarno zanima je sadržaj, a onda i način na koji se odvijaju prosvjedi.

Sadržajno gledajući, zahtjevi koji se uglavnom pojavljuju variraju od desno-populističkih koji ne zaziru od ksenofobije maskirane domoljubljem, do ljevičarsko-populističkih poruka koje pucaju na sentiment javnosti kroz opća mjesta socijalnih pitanja, a dominantna je ipak poruka odanih, poslušnih građana koji traže raspisivanje izbora, što je ujedno i jedino oko čega se prosvjednici slažu.

Uostalom, čini se da su upravo ti odani i poslušni građani, uglavnom srednji, donedavno povlašetni, sloj društva nositelji nezadovoljstva, jer baš njih je najjače pogodila kriza i panika koja je stvorena pa su zbog krize bezvrijednih papira nestale sve takozvane „pogodnosti“, od kredita do debelih minusa, a troškovi života su dobili jedan realniji oblik. Većini društva je uvijek tako i jasno nam je da kriza uvijek traje, no kad pogodi srednji sloj, samo je pitanje vremena kada će se nezadovoljstvo preliti na ulice.

Pa i u tom iskazu nezadovoljstva, lojalni građani ostaju lojalni i dosljedni u svojoj poslušnosti pa im se zahtjev za raspisivanjem izbora čini razumnim, iako taj poziv prati nepovjerenje u sve stranke, što nas dovodi do apsurda i stalnog anarhističkog argumenta da izbori ne nude izbor.

Što onda prosvjednici žele postići izborima? Kao da postoji neka nada kako će, jednom kad izbori budu raspisani, na površinu isplivati neka nova, spasiteljska opcija koja će sve vratiti na staro, kad su shopping i potrošnja bili glavna grupna terapija pa će se vratiti i socijalni mir koji ni sad nije ozbiljnije poljuljan. Čak i ove grupne šetnje gradom i zajedničko izvikivanje parola imaju terapijski učinak jer daju osjećaj da se nešto čini, da je promjena nadomak. Ta doza adrenalina koju čovjek osjeti kad se nađe u masi koja složno izvikuje istu parolu je moćan trenutak čiji učinak nitko ne može negirati. Ima li tu nešto izvan toga, to je drugo pitanje.

Pa ipak, znači li to da je sve beskorisno? Ne, dobro je da su uvedene neke nove prakse, iako se to ne spominje toliko često, ali prosvjedne šetnje nisu prijavljene, što znači da su prosvjednici, svjesno ili nesvjesno poručili da je zakon o javnom okupljanju sranje, što je svakako dobro. No, istovremeno, baš kad nam se može učiniti da je ovo prvi znak pobune i jasna poruka o tome da nam sustav ne treba već da se sami možemo organizirati, sve se brzo vraća u domenu poslušnog i lojalnog građanskog prosvjeda koji policiji poručuje da ih voli, dijele im cvijeće i zahvaljuju na zaštiti. Upravo to, uz zahtjev za raspisivanjem izbora i zatvaranjem „lopova“ (kao da kapitalizam sam po sebi nije razbojništvo), jasno daje do znanja da je ono što se traži „stroga, ali pravedna“ država, koja će kroz policiju i druge nasilne institucije „dovesti stvari u red“.

Nije li sve to još jedan razlog za nekontrolirano lučenje adrenalina, ali ovaj put zbog straha od jačanja države i nasilnih institucija na kojima počiva, ali i društva koje je spremno podržati takvo rješenje?

Ono što najviše zabrinjava je da se ne traži promjena stanja, već njegova reforma, popravljanje, jačanje sustava koji će nam onda dati „sigurnost“, bila riječ o pravima, plaćama, poslu, korupciji... Umjesto da se radi na uništavanju robovskog odnosa, radi se na njegovom produženju, ali na „humaniji“ način. Da ne kažemo „demokratičan“ pa da možemo sami odlučivati tko će nas i na koji način iskorištavati.

Sami prosvjedi teško mogu nešto promjeniti. Ipak je tu uvijek riječ o spektaklu, javnom okupljanju radi slanja poruke, ali i odmjeravanja snage. Svoju svrhu mogu imati tek kao odjek nečega što se događa drugdje, unutar naših zajednica, grupa, škola, kvartova, sela... Gdje se događa drugačije organiziranje koje nadilazi sve ono što imamo danas ili što su nam u prošlosti pokušali podvaliti kao „narodne“ sustave i vlasti. Bez te vrste sukoba, koji je baziran na autonomiji od sustava, ali i jasnoj ideji da sustav nije tu kako bi služio nama, već da nas koristi kao sluge, neće biti ni konkretnih promjena.

Kroz koji mjesec, kad se održe izbori, mi i dalje nećemo imati izbora, kao niti masa nezastupanih, o čijim interesima niti jedna vlast ne može niti želi brinuti. Svi mi, nezastupani, moramo postati i neposlušni, što je jedini način da prestanemo igrati igru zacrtanu unutar granica sustava koji će učiniti sve da nas sjebe.

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter