Tekstovi

08.03.2012.

Nema dobre države ni institucije (uvodni tekst u jedanaesti broj)

U vrijeme kad izlazi ovaj broj Ispod pločnika, više je nego aktualna tema Evropske unije, protivnika i zagovornika ideje ekonomske integracije, idealista koji teže i političkoj pa valjda onda i kulturnoj integraciji, te onih koji zagovaraju zatvaranje u okvire nacionalnog, a jedno i drugo na tragu idealizma devetnaestog stoljeća i vremena revolucija koje su pokrenule srednje klase starog kontinenta kako bi s aristokracijom podijelili moć i učvrstili kapitalizam.

Tako bi se ukratko mogla opisati atmosfera koja nas okružuje i koja vrti istu priču, iz kojeg god tabora dolazila – ili smo sami u „svojoj” državi ili smo u „zajednici” s drugima, no ono što, čini se, promiče svim zagovarateljima i protivnicima ove ideje, lijevim, desnim, liberalnim i ostalim je da smo zapravo uvijek u istim govnima, neovisno o tome kako će se zvati struktura koja nas iskorištava jer struktura je tek sredstvo, ali ne i izvor iskorištavanja.

Da svedemo to na razinu „realnog”, uzmimo za primjer radnike, koje eto svi vole svojatati i odlučivati što je najbolje za njih. Danas, u okviru nacionalne države, osoba koja je prisiljena prodavati svoj život (to zovu i prodavanjem vremena, jer bolje zvuči) i time postaje „radnik”, nema gotovo nikakvu zaštitu jer ga poslodavac, na ovaj ili onaj način uvijek može otpustiti, čime su svugdje doskočili „radom na određeno”, što je samo drugi naziv za nadničarenje u klasičnom smislu. Takozvano „zdravstveno osiguranje” je nepotpuno jer ne pokriva sve troškove. Mirovina je također nesigurna, ako je uopće doživiš nakon 45 godina prekovremenih, loše hrane jer si skupu i dobru ne možeš priuštiti, dok ti alkohol i droge (legalne i ilegalne) nude kao olakšanje. Hoće li se taj odnos promjeniti ako ostanemo „sami” ili budemo „zajedno”? Neće.

Da skratimo priču, postavimo još samo par pitanja: Hoće li u jednom ili drugom slučaju prestati uništavanje i iskorištavanje prirode? Hoće li nestati rasizam ili nacionalizam? Hoće li nestati rodne podjele? Hoće li nestati privatno vlasništvo? Ne, ništa od toga neće nestati, niti će se netko baviti tim pitanjem, osim možda kroz “kozmetičke” reforme koje za cilj imaju samo primiriti one koji su se usudili dići glas. Zato je pitanje ulaska ili ne ulaska Hrvatske u EU posve nebitno, barem iz anarhisičke perspektive, jer nam uvijek ostaje samo borba protiv moćnika, autoriteta, vlasništva i iskorištavanja, gdje god se oni nalazili i kako god se nazivali. Uostalom, koja je razlika između domaćih ili stranih tlačitelja, koja je razlika između ove ili one države ili institucije? Nikakva.

Iskorištavanje je temelj društvene strukture koju dijele sve suvremene države i ekonomske zajednice poput EU. Kavez unutar kojeg se iskorištavanje događa nas ne zanima, ne zanima nas oblik i veličina kaveza – jedino što nas zanima je uništiti taj kavez!

Upravo zbog toga je bila besmislena „javna rasprava” o EU jer to i nije rasprava, već kampanja koja zagovara ovu ili onu vrstu kaveza, robovanje radu, robovanje vlasništvu, reformama i ustupcima kroz malo veće plaće, takozvana „prava”... Sve to je zavaravanje idejom da reforme ili transformacije postojećeg stanja mogu nešto promjeniti. Ne možeš promjeniti nešto što je u svojim temeljima loše.

U tom smislu, ne nudi nam se nikakva budućnost, ali to ne znači da ne možemo uzeti sve – osvojiti i stvarati svoju autonomiju, svoju slobodu i sposobnost da se povezujemo i organiziramo prema vlastitim potrebama. Tu nema mjesta temama koje nam nameću “odozgo”, nije nam bitno što govore i misle da su “važne političke teme”, zanima nas život, život vrijedan življenja, ono što se događa svakodnevno, ono što proizlazi iz naših neposrednih odnosa, zajedničkog i individualnog djelovanja, gdje smo sami mjerilo toga što nas i na koji način zanima i što je zapravo važno za naš život. To ne znači da ne treba uzvratiti udarac kad god nas napadnu – porezi, nameti, kontrola, kamere, škola, posao, mediji... sve to su udarci koje nam svakodnevno upućuju i na koje je nužno reagirati. No ne tražimo ništa, ne želimo ništa jer nam ništa ne mogu dati, nemamo zahtjeve, ali na svaki udarac ćemo uzvratiti kako god možemo i smatramo da je nužno, ali nećemo moliti i zadovoljavati se mrvicama kojima kupuju socijalni mir.

Mirno, normalizirano masovno društvo je san svakog vlastodršca, kapitaliste, društvo u kojem proizvodnja teče neometano, a svatko obavlja “svoju” funkciju. Radnici rade, bogati se bogate, vladari vladaju... To je najgora noćna mora, situacija iz koje mnogi ne vide izlaz, iako je zapravo uvijek tu, pred nama. Preuzeti svoj život u svoje ruke znači stvoriti praktičnu autonomiju, prestati surađivati s “onima gore” i njihovim slugama, narušavati nametnuti red, biti solidaran... Pobuna nije nešto o čemu treba pričati ili predviđati, to se radi ili ne radi, sad, odmah, ovdje.

Ne najavljujemo prelomno razdoblje, svaki dan je preloman.

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter