Tekstovi

17.05.2011.

Nada protiv nade: nužna izdaja

Jedna fotografija iz dana pokreta oslikava konkurentne vizije nade. Čizma kroz prozor Millbanka nahranila je snove o otporu za kojim su mnogi ljevičari čeznuli otkad su krenule priče o mjerama štednje. Ista čizma naznačila je pitanje koje je proizašlo iz sveučilišnih okupacija koje su od tada buknule: što je točno to čemu se nadamo?

Što im je oduzeto da su toliko ljuti? Nada, eto što. Nada, i krhki mjehurić društvenih težnji koji nas je održavao kroz desetljeća rastuće nejednakosti; nada i vjerovanje da predanim radom, poslušnošću i kupovanjem pravih stvari barem neki od nas mogu dobiti dobre poslove i sigurna mjesta za život koja su nam obećana. (Laurie Penny, New Statesman, 3.12.2010.)


Pitanje kako su studenti inspirirali ljude na akciju, uključivanje i organiziranje protiv vladinih mjera štednje važno je pitanje. Ono je također u potencijalnom sukobu s nekima od studentskih stajališta. Treba biti jasno da nije nužno (čak ni primarno) ni sveučilište ni njegova obrana to što pokreće želje i snove ljudi izvan studentskog pokreta. Obrana “prava na obrazovanje” možda jest ono što je potaklo studentske pobune, ali oni od nas koji nisu studenti privučeni su jer više od svega želimo pružiti otpor i boriti se. A, da bi to mogao, moraš znati da je otpor moguć, da nećeš biti sam, i da možeš pobijediti. Otpor mjerama štednje do sada je najvećim dijelom bio rutinski i neinspirativan – red štrajka, red opljačkane radne snage.

Sitne pobjede i tisuće riječi govorile su o neizbježnom ustanku, insurekciji protiv restrukturiranja. Čizma koja je razbila prozor ponijela nas je iznad retorike i čežnji. Pokazala je gnjev i spremnost na borbu. Pokazala je nemoćnu i nepripremljenu policiju, razvaljene urede torijevaca i prekrasno preobilje insurekcijskog pokreta. Inspirirala je jer je bila istinski magična, i ljudi su mogli sami vidjeti da se bitke mogu dobiti, da će se ljudi boriti, te da je pobjeda moguća.

Ali, gdje je iza ovoga podrška “pravu na obrazovanje”? Zbog toga su neredi počeli, to je poveznica demonstracija, štrajkova i okupacija. Rezanje državne potpore za obrazovanje, ukidanje čitavih sveučilišnih odjela i neizmjernog broja zaposlenika te povećanje školarina. Restrukturiranje je napad na “obrazovanje” kakvo postoji na sveučilištima: potpuna revizija prava na pristup. Možda se uzima zdravo za gotovo da svi “mi” podržavamo pravo na obrazovanje i da smo svi ujedinjeni u obrani sveučilišta. Ali, što ako nismo?

Što ako smo ujedinjeni u gnjevu, a ne u nadi? Što ako smo ujedinjeni samo za borbu, ali ne i za pobjedu?

Laurie Penny pogađa motivaciju iza nereda – nada. Ili radije, restrukturiranje nade i njena buduća oskudica. Restrukturiranje i oskudica jer nada nije nešto vječno i neopipljivo. Nada je materijalna, proizvedena i distribuirana kroz društvene kanale i institucije. Institucije poput sveučilišta.

Što smatramo pod društveno proizvedenom nadom? Različita društva proizvode različite vrste nade. Zapravo, svako društvo proizvodi različite vrste nade. Nada je mobilizirajuća i organizirajuća sila koja određuje smjer i mogućnosti naših života. Kao što sjećanje oblikuje naše razumijevanje prošlosti i onoga što smo sada, nada oblikuje pogled na budućnost – što će biti, što bi moglo biti, tko i kako ćemo postati više od onoga što smo danas. Nada i sjećanje daju svrhu našem djelovanju: daju smisao našim životima.

U svakom društvu postoje konkurentske verzije nade, ali postoji i hegemonijski oblik nade. Za nas koji živimo u rastuće neoliberalnom svijetu, taj hegemonijski oblik je težnja. Ne težnja u smislu težnje za veličinom u nekom grčkom herojskom smislu, ili nešto romantično i šareno. Ne, za nas težnja ima određenu boju i nijansu – znači društvenu mobilnost. Znači bolji posao, više novca, više stvari i viši rang u karijeri. Nada je u našem svijetu individualna, nikad kolektivna – nada poduzetnika koji sanjaju o velikom uspjehu. Ne samo uspon na ljestvici, nego i pobjeđivanje svih drugih. Nadamo se društvenoj mobilnosti. Koja je upravo onakva kakvom je Penny opisuje, kao i većina uličnih plakata. Nada, dominantni oblik nade, jest da budeš uspješniji od svojih roditelja.

Nada nije pravilno raspodjeljena – koja nadanja postoje i tko im ima pristup ovisi o tvojem statusu (jesi li siromašan, ili crn, invalid, žena, mlad, živiš u području, itd.). Neoliberalna nada – težnja – sve više je ograničena na sve manji krug ljudi: one koji dobro prolaze u trenutnoj krizi; one koji su iznad zaštitnog sloja “stisnute sredine”. Za ostale postoji lutrija. (Da ne bi bilo zabune, već neko vrijeme postoje “beznadnici” - potklasa koja živi neku vrstu društvene smrti besmislenih, besciljnih života, skrivenih iza brojnih zabrana[1]. Ali, ovo postaje norma mnogim ljudima.)

To pak vodi oskudici nade i rastućem broju ljudi osuđenih na društvenu smrt – život bez budućnosti i time bez značenja. Život u zamci bez mogućnosti izvlačenja. Ovo proizvodi krizu nade koja se može manifestirati na brojne načine. Najočitiji je zamjeranje onima koji kao da je još imaju. Vidljivo je i u očajničkim pokušajima da se sačuva nešto nade – kroz sjećanja o privilegijama nacionalnosti, rase i roda (poput onih koje potiče Britanska nacionalna stranka).

Trenutna kriza označava zaokret od miješane ekonomije nade – gdje neoliberalna politika i subjektivitet pritišće starije oblike prava i ideala pravednosti i društvene mobilnosti. Proživljavamo porodiljne bolove istinskog neoliberalnog doba gdje su značenje, nada i sama budućnost u oskudici i izvan dohvata većine nas.

Ovdje, na prijelomu novog društvenog poretka i urušavanju preostalih prava države blagostanja, na restrukturiranje nade općenito se gleda kao na krizu nade. Ulazimo u doba oskudice budućnosti.

Jasno je da se studenti bune protiv gubitka te nade i budućnosti. Društvena mobilnost je na udaru. “Stisnuta sredina” i njihova djeca postat će, poput postojeće potklase, fusnota većih i sjajnijih priča o uspješnim profesionalcima. Studentska pobuna prva je od otvorenih pobuna protiv širenja društvene smrti i rušenja šire cirkulacije težnji.

Dakle, gubitak prava je stvaran, kao i pobuna. Ali, ovdje moramo zastati i zapitati se je li to kraj priče koju čizma ima za ispričati. Je li taj klinac koji je razbijao prozor stvarno samo želio biti bolje nego njegovi roditelji? Je li stvarno želio sačuvati sveučilište takvime kakvo jest?

Vratimo se na ideju iza neoliberalnih težnji – društvenu mobilnost. Društvena mobilnost znači napredovanje, znači da ti ide bolje nego tvojim roditeljima i kolegama: znači da dok se ti krećeš, drugi ljudi moraju ostati na mjestu. Društvena mobilnost zahtjeva i pobjednike i gubitnike. Nada – ili težnja – potvrđuje svijet nejednakosti u kome živimo. Obrazovanje – formalni proces diferencijacije, koji neki završavaju s diplomama i kontaktima, a drugi s poslovima bez budućnosti – jest sastavni dio stvaranja i održavanja te nejednakosti. Potvrđuje ulogu sveučilišta u nejednakoj raspodjeli značenja, mogućnosti, plaća i drugih oblika društvene smrti. Postavljeno ovako, pravo na obrazovanje znači slobodu da budeš nejednak. Pravo na obrazovanje podupire mit o meritokraciji – mit da vrijednim radom i sposobnošću, a ne vezama, klasom i privilegijama, ljudi postižu to što jesu. Pravo na obrazovanje znači da, ako si uspješan na standardiziranom testu (čemu pomaže imućnost, pohađanje pravih škola i stabilna obitelj), zaslužuješ ići na sveučilište i osigurati si mjesto pri vrhu društvene hijerarhije (pod uvjetom da uspiješ upisati relativno pristojno sveučilište, iako je pitanje koliko će “loših” ostati nakon rezanja troškova). Iznevjerenje prava na obrazovanje – bilo nedostatkom posla za diplomirane (kao što je trenutno za trećinu postojećih diplomaca) ili povećanjem troškova za “dobivanje” diplome, čime ostaje dostupna samo veoma bogatima – iznevjerenje je prava da ne budeš radnička klasa.

Gledajući na ovaj način, kroz razbijeno staklo, možemo vidjeti da je pobuna otišla dalje od običnih težnji. Kao što su i okupacije sveučilišta otišle dalje od običnog pitanja “prava na obrazovanje”. Zadovoljstvo sudjelovanja u pobuni nadilazi granice želje pješaka da nastavi ravno.

Ali, ovdje se svi (i oni koji su studenti i oni koji nisu) nalazimo u dvostrukom čvoru. Moramo braniti pravo na mobilnost u postojećem svijetu – obrana mobilnosti je obrana postojećih života i stvarnih mogućnosti za značajnom društvenom egzistencijom. A moramo braniti i postojeći budžet za obrazovanje. Odbiti platiti više za obrazovanje znači braniti uspjehe prijašnjih generacija i doprinose. Upravo to mnogi studenti (i mnogi njihovi pobornici) rade. Ali, braneći to, zapravo branimo najsvetiju neoliberalnu slobodu – slobodu za nejednakost. Obrana te slobode znači obranu sveučilišta kao filtera koji nas segregira u educirane i needucirane, na one s pristupom “profesionalnoj karijeri” i one bez. One sa smislenim životima i one bez njih.

Zato moramo otići dalje od puke obrane. Pobuna je isto toliko vezana uz snove koji tek moraju postati mogući koliko je vezana uz gubitak postojećih prava. Postoje nade koje leže uspavane ili skrivene, a koje nam govore o drugačijim načinima postojanja, o drugačijim vrstama snova i budućnosti. Kriza nade i nadolazećih mjera štednje za budućnost mnogim ljudima je izdaja koja omogućuje drugačiju vrstu nade – nadu protiv nade, silom protiv težnji i hladnog konformizma.

Studentske pobune su, dakle, napukline u fasadi. Studenti osjećaju da im se mijenjaju životi te da se mit o mobilnosti koji je u proteklim godinama podupiralo sveučilište neće ostvariti. Ovi prosvjedi prvi se u Britaniji opiru mijenjajućem značenju nade i oskudici snova koja nastupa u neoliberalnoj budućnosti.

Ali, da budem iskren prema pobuni i obećanju drugačije vrste nade, čin izdaje je nužan. Izdaja sveučilišta i obrazovanja kakvo postoji. Jer, tu se zatvara puni krug.

Ako prosvjedi i okupacije ističu samo važnost obrazovanja i nužnost obrane sveučilišta, ljudi će se brzo osuti. Ljudi sada jasno mogu vidjeti što je sveučilište.

Staklo je razbijeno. Možemo jasno vidjeti da je sveučilište stroj koji stvara društvenu smrt.

S vremenom će ispariti nadahnuće početne borbe i pobjede te će smisao pobune morati stajati sam za sebe. Ako je smisao pobune samo vraćanje stroja, obrana pravo na nejednakost, možemo se nadati samo neuspjehu.

Ali, ako borba dovodi u pitanje sâmo postojanje takvog stroja i ponovno otvara pitanje učenja nasuprot obrazovanju – samorazvoja, istraživanja vlastitih interesa i sklonosti, dopuštanja znatiželji i želji da nas vode; ukratko: učenje kao način stvaranja novih mogućnosti i značenja – tada bi prozor mogao ostati razbijen dugo vremena.



Nic Beuret / Libcom, prosinac 2010.



BILJEŠKE



[1] Mislim na hegemonijski oblik nade. Oni kojima je nada u konvencionalnom normativnom smislu  uskraćena često se odupiru proizvodnjom alternativnih pogleda i snova: drugih vrsta nade i odnosa, često otvoreno odbijajući okove konvencija i etiku težnje.



 

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter