Tekstovi

31.10.2009.

Kriza... čija kriza?

‘Borit ćemo se za radna mjesta, a ne za više plaće!’
Nije prvi put u povijesti kapitalizma da se kriza koristi kao izgovor za daljnju eksploataciju i zatiranje prava radničke klase. Sa svih strana dolaze ovakvi i slični biseri – krivi su im neproduktivni radnici, ljudi koji su ulazili u iznimno povoljne i primamljive kredite kako bi kupili stan, ljudi koji jednostavno ne troše dovoljno ... – i kako onda ekonomija ne bi upala u krizu. Naravno, i izlazak iz krize, tj. otkup dugova (i tko zna što sve još) upravo onih koji su je izazvali, morat će odraditi ti isti radnici. I, neka ne prigovaraju, jer još nisu ni svjesni kako fino im je dosad bilo.

Nekad davno seljak je bio odvojen od svoje zemlje. Odnos je bio jednostavan, i seljak je mogao vilama probosti feudalca ili bilo kojeg drugog nametnika, kao što je ponekad i činio. Zatim je netko pokrenuo poduzeće, i nastali su prvi radnici koji sad više nisu posjedovali čak ni sredstva proizvodnje. Ipak, vlasnik je bio poznat i prisutan, i moglo ga se, kao što su radnici ponekad i činili, lupiti čekićem po glavi. Nakon toga vlasnik postaje nekakva virtualna osobnost – onaj tamo neki koji u svom sefu čuva komad papira – dionicu. Vlasnik tog papira mogao se često mijenjati, te pritom stvarati čudesnu stvar – profit – novu vrstu profita, čiji izvor više nije bio u realnoj proizvodnji poduzeća. Ta nova, uzbudljiva mogućnost daje priliku stvaranja profita čistom špekulacijom. I, odjednom realna komponenta profita, tj. fizička proizvodnja dobara ili usluga, gubi svoju dotadašnju važnost.

Pokušat ću ovo dočarati primjerom. Recimo da promatramo tvornicu čarapa. Ta tvornica ima vlasnika koji zadržava višak profita (eksploatira radnike). Ako radnici proizvedu 100 pari čarapa dnevno stvara se određen profit. Ako radnici proizvedu 200 pari čarapa dnevno profit se povećava. Međutim, recimo sad da taj vlasnik odluči prodati dionice svoje tvornice, npr. po cijeni od 100 kuna, i recimo da se proizvodnja čarapa uopće ne mijenja. Vrijednost dionica se može umjetno povećati nizom načina, npr. dezinformacijama, prikrivanjem gubitaka tvornice na bilanci. Ili možda tako da kapitalist pokupuje sve dionice te tvornice koje se nude na tržištu povećavši na taj način umjetno potražnju, time i cijenu dionice, te kad se to dogodi odjednom proda svoje dionice, čime ostavruje profit jer ih je on kupio po nižoj cijeni. Ovdje je vidljivo da se da profitirati, ali i gubiti profit može jednostavnim špekulacijama, nezavisnim od realne proizvodnje poduzeće. Poduzeća mogu biti uništena potpuno nezavisno od toga kolika realna produktivnost bila.

Drugi primjer stvarnja vrijednosti bez stvarne proizvodnje je tzv. "novac bez države" – Eurodollar. Rusija je posjedovala znatne količine dolara koji su joj bili potrebni zbog uvoza i izvoza. Početkom hladnog rata Rusija povlači svoje dolare iz SAD-a i polaže ih u europske banke pod vlastitom kontrolom (otud dolazi naziv). Do tada se u banke nije smjela polagati strana valuta. Uskoro, banke odlučuju stvarati profit posuđujući i dolare, no kako se to događa van matične države dolara vrijednost valute postaje određena fluktuacijama na tržištu. Dakle, i vrijednost valute, slično kao i vrijednost dionice, sada je ovisna o ponudi i potražnji, a može se mijenjati raznim špekulacijam. Državne ekonomije mogu biti uništene, nezavisno od realnog stanja ekonomije (realne proizvodnje dobara i usluga).

Da bi se pojmilo koliki zamah su takve špekulacije i sveskupa financijski sektor uzeli maha važno je upoznati se s nekim brojevima. Najveće globalno financijsko tržište je ono valutama (Foreign Exchange - ForEx), gdje se dnevno obavljaju transakcije vrijedne 3 trilijuna američkih dolara. Za usporedbu, ukupna vrijednost transakcija realnim dobrima i uslugama u cijeloj godini iznosi 6 trilijuna američkih dolara - dva dana trgovanja na ForEx-u.

Kapitalizam je prefrigana životinja, umjesto da propadne u svojim promašajima najčešće se iz kriza vraća još snažniji, još eksplicitniji. Vlastite slabosti koristi kao izgovor za daljnje jačanje i produbljivanje svojih nastranih odnosa. Pri svakom svom posrtaju, prvo što učini jest da vas upozori da ćete se boriti za svoja radna mjesta, ako ne prihvatite kakve-takve plaće. Pri svakom svom padu jasno naredi da ga vučete vani, jer inače i vi s njim tonete. Ako je zadužen, zadužit će se još više da pokrije dugove. Možda se pitate kako to funkcionira – jer svi znamo da se ne može stvarati nešto iz ničega. Jednostvano – opljačkaju vas kako bi platili vlastite dugove! Treba im novac? Printaju ih! Da, to će izazvati inflaciju, ali šta ih briga, isprintaju 100, inflacija pojede 50 – oni imaju 50 iz ničega! Možda već pogađate odakle tih 50 zapravo?! Naravno, iz vaših džepova!

I, otkud sad ova kriza? Da sad počnem o Keynesu, Reaganu, Friedmanu, 70-ima...? O 1929-oj? Kriza je u korijenu ovog sistema. Od samog početka. Od trenutka glorificiranja profita. Od trenutka kad je jedna strana uzela sebi za prvo eksploataciju druge. Od trenutka kad se ne proizvodi zbog ljudskih potreba i u skladu s njima, već zbog gomilanja profita.

Neki, uglavnom prilično reformistički raspoloženi (vidi Naomi Klein: Shock doctrine), vjeruju da kapitalizam krize (vlastite, ali i one prirodne) kontrolira i iskorištava u svoju dobrobit, tamo negdje otkad je Friedman rekao ‘Tko vas jebe – We want money!’, ali da je prije toga bio dobar jer je zagovarao državu blagostanja. U toj priči ima barem nekoliko problema. Prvi je taj što je donekle ta priča točna, što ju čini lakšom za povjerovati – da, kapitalizam zbilja koristi krize kako bi ojačao, kako bi se još bolje ustanovio – širenjem tržišta, smanjivanjem prava radnika... Međutim, to nije sasvim jednostavno. Npr. teško je povjerovati da se trenutna kriza kontrolira, ili da je izazvana namjerno kako bi kapitalizam mogao iz nje izaći kao feniks. Zatim, pretpostavlja jednu prilično glupavu stvar – da su radnička i ljudska prava bila poštovana prije Reaganomicsa (pojam koji označava neoliberalnu ekonomsku politiku koju uvodi Reagan (ali i mnogi drugi) pod Friedmanovim vodstvom).

‘Kriza kao prilika’ dosad je služila kapitalističkom sistemu. Ova kriza više ne mora biti njihova, već naša prilika da stvorimo svijet u kojem neće biti iskorištvanja, lažne vrijednosti, profita i kriza... ukratko, kapitalizma.

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter