Tekstovi

30.08.2010.

Genocid u ime slobode i demokracije (razgovor s Ward Churchillom)

Pred vama je intervju sa Ward Churchillom, političkim aktivistom, članom AIM (Američkog indijanskog pokreta), do nedavno profesorom na Univerzitetu Kolorado(1990 – 2007), auturom mnogih knjiga, od kojih bih istakao knjigu pod nazivom Pacifizam kao patologija. Ovaj intervju je odabran ne samo da bi ukazao na genocid počinjen nad urođeničkim narodima na prostorima današnjih Sjedinjenih Američkih Država i na nestajanje njihovih kultura i tradicija, već i na nestajanje svih drugih kultura i tradicija ovog svijeta pod čeličnom čizmom zapadnognačina života, ljudskom civilizacijom zasnovanoj na potčinjavanju prirode i svega prirodnog u korist (malog broja) ljudi.. Danas se život u Meksiku, Južnoafričkoj Republici, Bosni ili Indoneziji jako malo razlikuje. Ljudi su satjerani u fabrike, škole, crkve, političke partije, nevladine organizacije... jer su nametnute vrijednosti kolonizovanog, civilizovanog uma. Svijet je sveden na mega mašinu se život, sve energija, kreativnost i potencijal, prodaje za preživljavanje.
Intervju je preuzet iz knjige Slušanje zemlje: razgovori o prirodi, kulturi i erosu, koja je kolekcija intervju - pitanja, koja je Derrick Jensen postavio feministima, teolozima, filozofima i Indijancima, centrirajući se na pitanje: “Ako nas destrukcija prirodnog svijeta ne čini sretnim, zašto onda to radimo?” (Crni kreč/Anarhija, Banja Luka, 2008.)

Prije dolaska Evropljana, oko 12 miliona ljudi je živjelo među današnjim granicama Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Kada je federalna vlada 1890. objavila da su “indijanski ratovi” zvanično završeni, urođenička populacija je bila manja od 250 000 malo iznad 2% od onoga što je bila 400 godina ranije. Genocid protiv urođeničkih naroda se nesmanjeno nastavlja do danas.

Ward Churchill je autor koji je opsežno istraživao genocid.

U svojim radovima Churchill pravi konekcije između direktnog uništavanja ljudi, aproprijacije njihove zemlje i podmuklih uloga odigranih od strane književnosti i drugih oblika kulture zbog činjenja genocida. Kako se genocid nastavlja do danas, kako u SAD-u, tako i širom svijeta? Kako se asimilacija, ideologija, čak naizgled bezopasno djelo kao što je prisvajanje indijanske spiritualnosti od strane dominantne kulture, tiču pitanja indijanskog identiteta i, na kraju, indijanskog života?

Neke od Churchillovih brojnih kniga su Fantazije vladajuće rase: Eseji o književnosti, filmu i kolonijalizaciji američkih Indijanaca, Borba za zemlju, Urođenički otpor genocidu, ekocidu i oduzimanju zemlje u Americi, i Kultura i genocid u urođeničkoj Sjevernoj Americi.


Koliko znam, ti si prva osoba koja pravi jasnu vezu između Manifest Destiny (fraza korištena od strane američkih vođa i političara tokom osamdesetih godina devetnaestog vijeka da bi opravdali kontinentalno širenje SAD – nacionalna “sudbina” za Amerikace, “očita sudbina”, širenje institucija države na urođenike Indijance i ljude neevropskih korijena – napomena prevodioca) i politike lebensraum (pronalazak dodatnog “životnog prostora” dodavanjem kolonija Njemačkoj – napomena prevodioca) Trećeg Rajha?


U stvari prva osoba za koju ja znam, koja je napravila ovu vezu, bio je Adolf Hitler. On je jasno naveo u Mein Kampfu kako nije izabrao niti jednu od starih evropskih imperija kao model za ono što je vidio kao sudbinu njemačkog naroda; šta više, on je izabrao, kako ju je on zvao, nordijsku populaciju Sjeverne Amerike, koja je imala “snagu volje” da istrijebi “inferiorne” ljude i uzme njihovu zemlju za vlastite potrebe, praveći od sebe, u izvjesno kratkom vremenskom razdoblju, kontinentalnu silu sposobnu za širenje globalnog uticaja na tok dešavanja.

Jedini put za njemački narod, za ono što je on vidio kao njihovu sudbinu, jeste bio širenje u područja okupirana od strane inferiornih naroda, sa izuzetkom jevrejskih i romskih populacija, koje u to vrijeme nisu imale zemlju, najinferiornija grupa na vidiku, po njegovom mišljenju, bili su Sloveni. Dakle, Hitler je jasno istakao namjeru širenja Njemačke sa zapada ka istoku, u direktnom podudaranju s onim što je on vidio kao istoriju nordijskog širenja u Sjevernoj Americi s istoka ka zapadu. Nacisti su gurali u suprotnom pravcu, ali s istom namjerom, iz iste filozofske perspektive – stvar koju je Hitler učinio jasnom, koristeći iste metode koje je primijetio da su bile korišćene u Sjevernoj Americi. Riječ je o ideji da su određeni ljudi podareni superiornim pravom za koritenje zemlje koja pripada ljudima koje oni istovremeno određuju inferiornim. Dijelom, ova druga grupa će biti premještena sa zemlje koja će biti stavljena na “bolju” upotrebu za samoodređeno superiornoj grupi. Ako nema gdje da se premjesti, inferiorna grupa će biti potpuno iskorijenjena. I premještanje i uništavanje su prisutni u američkom zastupanju ove ideje. Premještanje je, možda, bilo najjasnije tokom širenja prije 1850. s ciljem da se zauzmu mjesta stanovanja ljudi istočno od rijeke Misisipi i da ih se fizički i nasilno premjesti na položaje zapadno od te rijeke. Desilo se da su te nove lokacije bile teritorij nekog drugog, ali sve je to bila “indijanska zemlja”, a Indijanci međusobno zamjenjivi, u umovima američke gospodarske rase.

Nakon 1890. kada su SAD odlučile da bi ova “trajna indijanska zemlja” zapadno od Misisipija mogla takođe biti korisna, desila se promjena: od politike premještanja do politike potpunog istrebljenja. Ovaj novi zaokret je započeo ono što je David Savaldi veoma tačno opisao kao “retoriku uništavanja”, koja je bila očita na svakom nivou: medijima, školskim forumima i zastupanjima zvanične politike. To je, bukvalno, bio izraz spremnosti, čak žudnje, da se likvidiraju inferiorna bića koja prljaju pejzaž svojim postojanjem. Morali su biti uklonjeni da bi napravili put za progres i civilizaciju, što znači napraviti put za članove superiorne rase, put za superiornu kulturu, koja je posjedovala superiornu sudbinu – “manifest destiny” ako hoćete – da iskoristi zemlju na načine za koje je vjerovala da će biti kulminacija civilizujućeg impulsa od strane humanosti, čijim predstavnikom se proglasila.

Uzmimo cijeli zahvat “Očite sudbine” (Manifest Destiny) u SAD, koji je redukovao urođeničku populaciju za 98%, i lebensraum impuls u Njemačkoj, postavimo ih jedan uz drugi, oba će praktično i filozofski direktno da se podudare. Razlike između njih lako mogu biti objašnjene promjenama koje su se desile poslije onoga što se desilo u Sjevernoj Americi u terminima tehnoloških kapaciteta da se iskorijene i premjeste populacije i daljeg poboljšavanja socijalne/vojne organizacije.


Da li je genocid stvar prošlosti u SAD-u?


Čini se da postoji popularno shvatanje da ako se genocid “mogao” desiti, onda je to nešto što se završilo s Wounded Knee masakrom 1890. Ovo proističe više od bilo čega, osim iz emocionalne žudnje ljudi koji sada imaju korist od nasljeđa genocidne politike, da se odvoje ot toga – iz potpuno pogrešnog shvatanja samog termina. Ova konfuzija je usađena u američko društvo, prilično javno, kroz položaj vlade SAD u odbijanju da potvrdi i uspješno odbijajući da pristane na zahtjeve Konvencije za kažnjavanje i prevenciju zločina Ujedinjenih Nacija od 1948. na ovamo. Pogrešna mispercepcija vezana je uz mišljenje da bi se genocid vršio mora da se vrši direktno ubijanje članova onih društava koja su izabrana za eliminaciju.

Ovdje treba da budemo jasni. Dok je ubijanje velikog broja članova jedne grupe masovno ubistvo – to može, ali ne mora da bude genocid. Prema definiciji, genocid je eliminacija prepoznatljive i ciljane ljudske grupe kao takve, a grupa se može eliminisati – izazvati to da grupa prestane postojati na prepoznatljiv način, čak i ako svaki član koji čini tu grupu preživi kao individua.

U Konvenciji Ujedinjenih Nacija o genocidu iz 1948. postoji pet klasifikacija akcija koje čine genocid. Prva je vezana uz ubijanje članova jedne grupe s namjerom da se grupa dovede do nestanka. Preostale četiri – 80% definicije – uključuju načine drugačije od ubijanja da bi se dobio željeni rezultat.

Na primjer, oni koji vrše genocid mogu napraviti uslove koji izazivaju prinudno rasparčavanje, destrukciju ili osipanje grupe tako da grupa na kraju isčezne. Oni mogu namjerno izazvati akutnu psihološku i fizičku neugodnost grupi tako da se članovi grupe “dobrovoljno” odvoje i izazovu ukidanje grupe da bi se spasili individualne neugodnosti. Oni mogu primorati transfer djece u ranom dobu iz jedne grupe u drugu i obučiti ih da sebe vide kao nešto drugačije nego li dio kulturnog konteksta u kome su rođeni. Ako se to desi, kultura se ne može održati i ona prestaje da postoji. Ovo je shvaćeno kao mehanizam genocida i prema zakonu to je genocidno ponašanje. I konačno, oni koji čine genocid mogu spriječiti rađanje djece u određenoj grupi kroz prisilnu sterilizaciju ili abortus. Riječ “prisilno” je ovdje poenta. Kada država nametne kontrolu nataliteta kao dio politike prema ciljanim grupama tako da se one ne mogu reprodukovati, sa krajnjim ciljem da grupa nestane, jeste genocid.

Posebno sa prinudnim transferom djece, slanjem djece da žive u školama daleko od svojih kuća, usvajanja djece “na slijepo”, koji su bili nametnuti širom indijanske zemlje tokom većeg dijela kasnog devetnaestog i dvadesetog vijeka, imamo genocidno ponašanje federalne vlade ka Indijancima. To je bilo nastavljeno, i moglo bi se dokazati da nikada nije ni stalo – punom snagom, barem do posljednje generacije, što je, mnogo kasnije, nakon užasa počinjenih nad Jevrejima, Romima, Slovenima, Poljacima i svim drugima smatranim untermensch (podljudima – napomena prevodioca) od strane nacista.

U nekoliko ovih generacija više od 80% indijanske djece bilo je pod prisilom odvojeno od svojih porodica i zajednica, odvedeno u škole u kojima se stanuje i trenirano da stvari vide po pravilima vrijednosnih struktura i prioriteta njihovih tlačitelja. Ovoj djeci je uskraćeno pravo da govore svoj jezik, da praktikuju svoju religiju, da se oblače na način koji im dozvoljava da se vizuelno predstave onakvima kakvi jesu.

Kosa im je bila prisilno šišana, što ima spiritualnu važnost u većini urođeničkih društava. Bili su odgajani da sebe vide kao integralni dio kulture, koja je pokorila i dominirala nad njihovim roditeljima. Ideja je bila imati gomilu ljudi smeđe boje kože, crne kose i tamnih očiju, koji lutaju okolo osjećajući se, misleći i smatrajući se dijelom evropske tradicije, bez posjedovanja naročitog znanja o svojoj tradiciji i, prema tome, oni bi se sistematički udavali i ženili sa bijelcima i eventualno bili apsorbovani u dominantnu populaciju. To su veoma brza, relativno sofisticirana, efektivna sredstva dobijanja genocidnog rezultata, i bila su dio formalno izražene i vođene politike SAD, koja je bila održavana za najmanje četiri uzastopne generacije.

To je ono što su oni zvali “asimilacija”. U ovom smislu, asimilacija je suštinski apsorbovanje potčinjenih ljudi: kada je s tim bilo završeno, ideja je bila da indijanska društva ne bi više postojala u bilo kojoj jasnoj formi. Počinioci su bili vrlo otvoreni o ovome. Artikulacija ovog koncepta, interesantno, došla je uglavnom od grupa koje sebe zovu “prijatelji Indijanaca”. Asimilacija je bila “prijateljska” zamjena za više trenutne i direktne forme istrebljena – “budi asimilovan, opodobi se i možeš nastaviti da živiš”. To je bio izbor predstavljen Indijancima od strane SAD, pošto su prethodno bili uništeni vojnom akcijom., savladani i podređeni. Ti samo treba da postaneš ono što nisi i odbaciš to što jesi, potpuno, zauvijek, stalno, neminovno;u suprotnom, hardlineri će obaviti posao fizičke likvidacije.Tako da imaš izbor između kulturnog i fizičkog genocida. Kako god da izabereš, dobiješ genocid.


Nedavno sam slušao Russell Meansa kako govori o užasnim uslovima u rezervatima. Neko ga je pitao: “Zašto se Indijanci ne presele i gradove i nađu posao”?


To je klasično asimilacionističko razmišljanje. Razlog zbog koga su stvari na rezervatima loše je taj da je zaostavština ukradena od ljudi i stavljena na upotrebu dominantnom društvu. Ne zakonski, ne etički, ne moralno, resursi su oduzeti kombinacijom prevara, obmana i sile. Rješenje, podrazumijevano od onoga ko je postavio pitanje Rusellu, za očajne uslove na rezervatima, jeste završiti posao: sve što Indijanci treba da urade jeste da prestanu postojati kao Indijanci i više neće patiti.

To je, bez sumnje, istina. Ali, ako u ovakvoj soluciji ne vidiš ništa loše, onda ipso facto ne vidiš ništa loše ni u genocidu. Ljudi pokušavaju da prebace odgovornost za žrtvovanje na žrtve. Kada su suočeni sa činjenicama, ljudi u dominantnom društvu odjednom ne mogu razumjeti odnos između onoga što su učinili njihovi djede i bake i činjenice da oni sada imaju korist od tih njihovih djela na direktnu štetu žrtvovanih grupa. Kažu: “Imamo vašu zemlju,vaš identitet, imamo sve, sada želimo i vašu spiritualnost”. Sada, nakon svega učinjenog i rečenog, pretvarajmo se da smo u istoj situaciji. Priključi nam se u igri. Ako se ne priključiš, šta god da ti se desi, to je tvoja greška. Ti si “lijen”, nisi “lukav”, drugim riječima “inferioran” si i zbog toga zaslužuješ svoju sudbinu”.

Da se sve ovo desilo Evro-amerikancima, bili bi u jednako lošoj situaciji u kojoj se nalaze Indijanci.

U nekim oblastima, poput Appalachia, i jesu.


Američki Indijanski pokret (AIM – American Indian Movement-nap.prev.) je kritikovan zbog nezastupanja nenasilja?


Indijanci su tradicionalno najmiroljubiviji narod, koji bi ikada poželio da sretneš, ali, ako kažeš bilo kom narodu – nakon cjelokupne njegove patnje, agonije, oduzimanja izbornog prava, poimanja, odbacivanja nade – da je baznačajan, jedino ti mogu dokazati, u očajanju, svoju važnost korištenjem sile. Ako ti raznesu mozak, vidjećeš da nema sumnje da su značajni. Ovo se odnosi na Indijance, Palestince, siromašne ljude u gradovima, sve koji su potlačeni.

Ako ti se ne sviđa mogućnost da ćemo pribjeći oružanoj borbi da bi odbranili sebe i svoje buduće generacije od onoga što nam čine, onda promijeni to što čine s nama. Učini to s minimalnom količinom nasilja, imaš moju podršku, ali ako aktivno ne pokušavaš da promijeniš situaciju konstantnog nasilja s kojim su Indijanci suočeni, ne bi trebalo da se žališ ako se nasilje desi tebi, zar ne?


Ranije si rekao da su članovi dominantne kulture oduzeli indijansku zemlju i da sada hoće čak i indijansku spiritualnost. Kako neko može ukrasti spiritualnost?


Razmotrimo ovo korak po korak. Prvo o zemlji. Nema je više. Domorodačko stanovništvo u okviru 48 graničnih država ima uslovno pravo na 2,5% svoje izvorne zemlje; kažem uslovno, jer sva zemlja je pod upravom federalne vlade s tim da Indijanci imaju pravo stanovanja dodijeljeno im od strane vladajućih. Mogućnost donošenja važnih odluka, koje se tiču zemlje, u rukama su vladajućih, a ne u rukama stanovnika; znači da je 97,5% zemlje potpuno oduzeto.

Čak i prema vladinoj legalnoj definiciji, mnogo toga je oduzeto na ilegalan način. Ako rastegneš zakon SAD, i engleski zakon na kome je zakon SAD baziran, do apsolutnog maksimuma, još uvijek ne možeš pokriti oko 35% zemljišnih transfera. To je tvrdnja Komisije za prava Indijanaca federalne vlade, ne indijanskih radikala. Komisija je otvoreno priznala da SAD nemaju osnovu za vlasništvo nad trećinom od 48 graničnih država, čak i u najučtivijim interpretacijama; dakle, zemlje nema, resursa nema. Čak je i naš identitet kontrolisan od strane federalnog statuta. Moraš se uklopiti u “kriterij o količini krvi” prije nego što možeš federalno biti prepoznat kao Indijanac. Federalci tvrde da “štite svetost”domorodačkih nacija kroz nametanje rasnih kodova. Zapitaj se šta je nacija u odnosu na rasni kod? Na primjer, ne postoji genetska struktura koja je Lakota. Lakota je politička i kulturna oznaka. Tako su oni podučavali Indijance da misle bez kritičnog razmatranja. Mi više nemamo kontrolu nad svojim identitetom, čak ni zdrav razum o svom identitetu, ne na način na koji su naši ljudi oduvijek razumijevali sebe u odnosu prema drugim društvima i ta društva u odnosu prema prirodi. Takvo shvatanje nas je najvećim dijelom izbrisano i treba da bude rekonstruisano.

Dakle, identitet nam je otet zajedno sa zemljom i resursima. Šta je ostalo? – Pa, postoji intelektualna imovina nekolicine ljudi koji nisu potpuno prevareni i kojima nije potpuno oduzeta kultura tokom druga tri procesa eksproprijacije.To je skoro ništa od riznice koja je, zapravo, indijanska, i sada je tu svaki yuppie new ager koji odlučuje da ima neotuđivo pravo da i to malo preostalog oduzme i koristi kako god naumi.

Ovaj argument možemo brzo završiti pogledajući izjavu koju je dao Onondaga vatrogasac Oren Lyons. On je rekao: “Ja sam spiritualni lider mepu mojim ljudima i ne razumijem o čemu govorite s poštovanjem vezano za prava na našu religiju. Mi nemamo prava po tom pitanju. Mi imamo odgovornosti, a čini mi se da je to stvar koju vi pokušavate da izbjegnete”.

Da su podučeni ovim riječima bilo bi jako malo new agrea, koji bi stali u red da nauče o domorodačkoj tradiciji, jer ovi ljudi pokušavaju da odbace odgovornost, da odbace nasljedstvo koga su dio; radije nego da isprave, stave nazad u balans, oni žele da iskorače iz toga i prisvoje nešto drugo od nekog drugog, pa da se mogu pretvarati da su drugačiji od onoga što jesu.Ovo ne pomaže niti nama, niti njima, ni kosmosu uopšte.

Ljudi unutar tradicije, koja je kreirala bilo kakvu vrstu imbalansa, treba da to prepoznaju i učine šta je neophodno da bi stavili situaciju nazad u balans.To jedino može biti iz njhove vlastite tradicije. Ne može biti urađeno tako što oni prestaju biti što jesu i “postaju Indijanci”.

U okviru određenih parametara nikom nije stalo ako želiš da pričaš o indijanskoj religiji. Postoje sfere koje su javni domen i one koje to nisu. Tako je i sa urođeničkom spiritualnom tradicijom i to je slučaj sa drugim formama spritualnih tradicija. Naravno, postoji različit opseg javnog domena, u zavisnosti od tradicije.

Na primjer, hrišćanstvo je prozelitska religija tako da ima širom otvoren prozor javnog izlaganja. Uglavnom, kada se govori o urođeničkim tradicijama, ne govori se o prozelitskim tradicijama.Umjesto da pokušavaju da regrutuju i preobrate, one pokušavaju da održe dati balans u okviru svog društvenog poretka. To ne može biti urađeno kada njihovi temeljni simboli postaju javno vlasništvo bilo koga ko želi da dope izvana i da se igra sa njima.

Čak i sa hrišćanstvom, kao što je istakla Wendy Rose, katolici bi zamjerili njoj Indijanki, zato što je sveštenica. Čak i ako bi pričestila vjernike po crkvenim zakonima, čula bi se graja među katolicima. Uporedi s jedne strane njeno predstavljanje sveštenice s Harley “Hitri Jelen” Reaganovim oličavanjem urođeničkog spiritualnog lidera, s druge strane. Njenu, u kontekstu koji je relativno otvoren za spoljašnju participaciju, njegovu koja krši i ide nasuprot tradicijama koje uopšte nisu otvorene. Sada, zamisli da u njenom oličavanju sveštenika, ona koristi malo islamskih, budističkih i Hindu ritualnih tradicija, kao da su one u stvari katoličke. Čućeš vrisak ljudi koji vjeruju u katolicizam. Njeno predavanje je otišlo preko puke jereze u bogohuljenje, čak nepristojnost. To je ono što neautentični rade u uobičajenoj praksi. Oni pomiješaju malo Lakota, malo Dine, možda malo Šošona s liječnim točkom, malo Čeroki biljaka i samo malo zmijskog ulja. Oni to promješaju i zovu urođenička spiritualnost i prodaju bilo kojoj budali koja je spremna da kupi.

U tom procesu, oni podsijeku integritet, svetost stvarnih tradicija od kojih uzimaju. Oslabi ih dovoljno i oni će nestati. Tako da cijela stvar o kojoj govorimo nije bezopasna. Dio je procesa genocida o kome diskutujemo.


Šta ja mogu učiniti da bi rebalansovao svoju tradiciju?


Lak odgovor bi bio da pogledaš oko sebe i shvatiš šta je krenulo loše. Na neki način to je golem zadatak, jer dosta je toga loše, ali s druge strane je lako, jer se mnogo lošeg dešava tako da svako može pronaći nešto i držati se toga. Odupri se. Ne slijedi. Odupri se na način koji možeš da razumiješ u okolnostima u kojima jesi, odakle jesi. Nemoj stajati sa strane. Suoči se s tim. Pokreni se. Napravi promjenu iz naročite realnosti s kojom se suočavaš sada.To, na jedan neposredan način, uzrokuje pad sistema.To se može samo desiti kroz opoziciju, brojne forme opozicije koje ne bih sve mogao nabrojati. Možeš biti bogat, siromašan, crn, bijel, zelen, tačkast, muškarac, žena, mlad, stara, sve to. Znaš da postoji golema masa stvari koje su ti neudobne, za koje znaš da su pogrešne.Uradi nešto kako bi ispravio jednu ili pet od njih.

Ali, postoji i druga stvar koja mislim da je posebno podesna za Evro-amerikance. Šta mi moramo da razumijemo je to da je Evropljanima da bi uradili ono što su uradili virtuelno svim neevropskim ljudima, svim nezapadnjacima na planeti, trebalo prvo da kolonijalizuju same sebe. Ovi kolonizatori su kolonizovani.

Oni su, takođe, uropenički narod. Ne ovdje, ali negdje jesu urođenici, sa urođeničkim tradicijama i shvatanjima zemlje i svih stvari naspram predatorske realnosti, koja nas sada gura u ponor. Oni treba da stupe nazad u dodir s tim. Oni moraju povratiti ono što im je oduzeto u procesu kolonijalizacije, oduzeto na isti način na koji stvari bivaju oduzete od nas sada.

Evro-amerikanci treba da psihološki i intelektualno okrenu proces kolonijalizacije da bi otkrili šta je pošlo loše za njih na početku, i tada mogu početi da obnavljaju znanje tih tradicija, da donesu dekolonijalizaciju same Evrope i, iznad svega, evropskog uma.

Možda mi možemo biti od pomoći po tom pitanju jednom pošto su oni prepoznali potrebu za tim da se desi, da se vrate nazad na ono što znači biti Galik ili Kelt, da pronapu šta je Anglosakson značilo prije nego što je sinteza o “Evropi” bila na djelu.

Kada se to desi, više nema evropskog uma,već samo ljudski um. Ja mogu razgovarati sa Baskijcima ili Keltima, a ne sa Evropljanima. Ne u smislu ljudi koji su sa datog dijela geografije ili ljudi koji zauzimaju određeni mentalni prostor.

To je stupanje nazad u dodir sa samim sobom, svojim porijeklom, svojom stalnosti, svojim osjećajem za balans u ovom univerzumu. Ovi ljudi nikada ne bi mogli biti uropenici ovdje. To ne znači da ne mogu biti ovdje, samo znači da ne mogu biti uropenici ovdje. Postoji mnogo posljedica i odnosa koji se opiru tome. S tim se možemo nositi samo ako to možemo ispravno razumjeti.

Ja govorim o iskrcavanju u Jamestown, o hodočasnicima, Pilgrimima, koji ovdje dolaze 1620. Govorim o tome šta je dominantna kultura uradila i odjednom ima gomila ljudi koji se neugodno osjećaju zacrvenjenih lica, koji govore o “šibanju bijelaca”: “Šta? Pričaš o nama?”.

Odgovorim: “Ne, izuzev ako si dovoljno star da si bio živ 1620. Ja ne “gazim bijelce”, već samo pričam iznova šta se desilo, ali ti se osjećaš stvarno neugodno s time što se desilo, zar ne? Ti se identifikuješ sa nečim ovdje, ja te nisam identifikovao s tim,već si ti”.

I tu se sijalica pali. Ti misliš da si “bijel”– šta god to jeste, to je takođe izmišljen pojam - a kako ja govorim o bijelim ljudima, ti osjećaš neku potrebu da se identifikuješ sa njima, sa počiniocima masakra. To je upravo psihologija koja neprekidno dozvoljava takvo nasljeđe.

Ti to nisi uradio, zašto to onda braniš? Ne moraš, jer to možeš odbaciti jednako kao što možeš i prihvatiti, ali ne možeš uraditi oboje u isto vrijeme. Možeš se izdvojiti od onoga što je učinjeno i što nastavlja da se radi, ali prvo moraš početi zvati to što se dešava njegovim pravim imenom.

Dominantna kultura – kolonizovan um - je u ratu sa prirodom i takođe je, po definiciji, u ratu s ljudima od prirode. Što su ljudi prirodniji, to je veći stepen neprijateljstva koji dominantna kultura manifestuje ka njima.

To je takva alijenacija od prirode, tako duboka i tako pakosna, da niko u dominantnom toku stvari ne želi da prizna da ona postoji. Njihovo je normalno i ispravno usmjeravanje svjesnosti kako se odnositi prema svijetu, oni kažu, uvjeravaju, insistiraju. Sve dok oni to vide na takav način, ne može biti priznanja patologije. Slijedi da, bez priznavanja patologije, ne može biti ni lijeka.

Neophodno je da ljudi prihvate činjenicu da je nešto radikalno loše sa tradicijom u koju su uslovljeni i da ti ljudi žele da izapu iz takvog stanja.

Ovo može zvučati nevjerovatno, ali ja želim naglasiti da je to moguće. Ništa ljudsko nije nemoguće, bar u pogledu ljudskih relacija i odnosa. Nema ništa unaprijed odlučeno ili “nepromjenljivo”. Ovdje nije riječ o zamrzavanju ili nekom drugom geološkom procesu. O čemu je riječ jeste rezultat izbora, često svjesnog izbora, napravljenog od strane ljudskih bića.

Tako da je sve moguće. Ništa od toga nije, kao što dominantna kultura osporava, “nerealistično”. Ako je moguće onda je realistično. Ako dopustiš onome što te pokorava i tlači da odrepuje šta je stvarno, bićeš uvijek potlačen. Definiši drugačiju realnost, jednu koja ima više smisla, i kreni za njom.

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter