Tekstovi

30.08.2010.

Anarhizam i obrazovanje

Prvi anarhistički mislioci, poput Godwina, smatraju obrazovanje osnovnim faktorom društvene promjene i najvažnijim sredstvom postizanja društva bez države. Radi se o ostavštini prosvjetiteljske filozofije (a najviše o Helvetiusovoj misli) koju su dijelili i socijalisti utopisti (Fourier, Owen itd.).
I za Bakunjina obrazovanje nosi veliku važnost, ali, kao i Marx, smješta ga u kontekst klasne borbe i društvene revolucije i ne može ga smatrati jedinim sredstvom društvene promjene.

Bakunjin naglašava beskorisnost i neumjesnost truda pozitivista i utilitarista (i cjelokupne progresivne buržoazije) u stvaranju škola i promicanju obrazovanja naroda: prije pružanja obrazovanja potrebno je osigurati kruh, odjeću i stanovanje, ono što većini narodnih klasa nedostaje. Zato će svakom logičkom umu koji dobro poznaje realnost biti potrebno najprije tražiti društvenu promjenu (koja će za istinito ostvarenje morati biti radikalna i posljedica revolucije) i tek će se kasnije moći razmišljati o odgoju i obrazovanju naroda.

Takav postupak ipak nije nezavisan pošto skoro svi anarhisti (i sam Bakunjin) smatraju da se revolucija ne može postići bez određene revolucionarne svijesti i zahtijeva barem minimum odgoja i obrazovanja. Zato Bakunjin ustraje na istovremenoj potrebi obrazovanja masa i pretvaranja crkvi u škole ljudske emancipacije; zato je jedna od prvenstvenih potreba Prve Internacionale bilo cjelovito i egalitarno obrazovanje; zato je Komuna i u vrijeme krvavih borbi nastavljala s osnivanjem laičkih i humanističkih škola za parišku djecu; zato radničke organizacije s anarhističkim sklonostima (kao CNT u Španjolskoj) ne zanemaruju ni u najtežim trenucima stvaranje osnovnih škola za obrazovanje radnika i njihove djece.

Slobodarska pedagogija polazi od ideje da dijete (učenik) nije ničije “vlasništvo”, ni roditeljsko, ni državno, ni crkveno i da pripada, kako kaže Bakunjin, samo svojoj budućoj slobodi, ili kako radije govore drugi, svojoj sadašnjoj slobodi.

Temelj svake anarhističke pedagogije je očito sloboda. Svako prisiljavanje i svako nametanje ne samo da sačinjavaju kršenja učeničkog prava, već deformiraju i njegovu dušu za ubuduće i sudjeluju u stvaranju strojeva ili robova, umjesto slobodnih ljudi. Geslo anarhističke škole je, shodno tome: “Prema slobodi čovjeka kroz slobodu djeteta”. Iako u tumačenju ovog principa ima različitih mišljenja (od Bakunjinovog koji smatra da je potrebna upotreba izvjesne doze autoriteta za formiranje čvrstog i discipliniranog karaktera kod djeteta, do Tolstojevog i drugih današnjih pedagoga koji potpuno odbacuju svaku prisilu i nametanje) općenito se anarhisti slažu u odbacivanju svih tradicionalnih pedagoških obrazaca, upravo zbog njihovih autoritarnih i prisilnih karakteristika.

Ovakvoj su se pedagogiji znatno približili već od zadnjih godina XIX stoljeća pa sve do današnjih dana neki pedagozi kojima je u principu nepoznat anarhizam kao ideologija i kao društvena politička filozofija. Radi se na primjer o onima koji su osnovali u Hamburgu i drugim njemačkim gradovima Gemeinschaftschule (školske zajednice), Kinderheim Baumgarten (voćnjak djetinjstva) u Beču, Kearsley School itd.; radi se o osobama kao što su Ellen Key, Berthold Oto, A. S. Neill, itd.

Osnovni problem s kojim se izričito anarhistička pedagogija mora suočiti je upravo sadržaj anarhističke nastave.

Većina anarhističkih pedagoga se opredijelila da kršćansko ili liberalno poimanje svijeta, koje uobličuje čitavu nastavu u tradicionalnoj školi, zamjeni za “znanstveno” koje je općenito više naučno i materijalističko. Učenje povijesti i društvenih znanosti sadrži otvorenu kritiku države, crkve, obitelji; temelji se na ideji klasne borbe ili točnije na borbi izrabljivanih i potlačenih protiv vladajućih klasa i grupa; ne izbjegavaju direktne napade protiv kapitalizma, buržoazije, klera, vojske, itd. Ovakvo rješenje, koje sadrži Escuela Moderna od Francisca Ferrera, približuje slobodarsku pedagogiju marksističkoj. Radi se o klasnom, socijalističkom, čisto ideološkom poučavanju.

Drugi anarhistički pedagozi, kao Ricardo Mella u Španjolskoj, smatraju da jedna prava slobodarska škola mora biti neutralna prema bilo kakvoj filozofiji i poimanju svijeta, ne smije biti ni materijalistička ni duhovna, ni ateistička ni teistička itd. Osnovni će zadatak ove škole biti oblikovanje ličnosti sa velikom nezavisnošću i kritičkim duhom, koja će biti sposobna sama odlučiti o ovim i svim drugim teoretskim i praktičnim problemima s kojima će se morati suočiti kao odrasla osoba. S tog se stajališta približuju institucijama kao što je Sumerhill.

U svakom slučaju anarhistička pedagogija smatra obaveznim popunjenje intelektualnog rada s manualnim; ustraje u vrijednosti osobnog i direktnog eksperimentiranja; ocjenjuje igru (ali ne i čisto natjecateljski sport) kao odlično odgojno sredstvo; teži ukidanju ispita, ocjenjivanja, akademskih natjecanja, nagrada i kazni, dok potiče solidarnost, radoznalost, želju za znanjem, slobodu razmišljanja, pisanja, konstruiranja, itd.


Angel J. Cappelletti

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter