Tekstovi

31.10.2009.

Anarhisti protiv zida

Stav anarhista prema antiimperijalističkim borbama i njihovo eventualno solidariziranje s borbama pojedinih naroda za vlastito, često nacionalno, oslobođenje, relativno je nova i poprilično neistražena tema. Izraelsko-palestinski sukob usmjerava pozornost na mnoga zanimljiva pitanja koja se tiču države, zakona, moći i privilegija, te razjašnjava načine i mitove kojima države grade svoju povijest. S obzirom na to da se podosta anarhista odlučilo solidarizirati s palestinskom borbom za oslobođenje, debate se često vode oko trebaju li anarhisti podržavati samo strogo antiautoritarne pokrete ili se mogu solidarizirati i s potlačenim i ugnjetavanim narodom i pritom zanemariti činjenicu da potonji često svoje oslobođenje, upravo suprotno od anarhista, vide u okviru nacionalnog oslobođenja. Pritom je dosta zanimljivo i pitanje koje se krije ispod površine svih ovih silnih debata, a to je, zašto uopće potlačeni svoju slobodu tako često traže u okvirima vlastite nacionalne države?

Kako god, u Izraelu je stav oko toga mogu li anarhisti pomoći palestinskom narodu u borbi protiv okupacije, kao i načini na koji to mogu postići, poprilično jasan. Primjer tomu jest i djelovanje skupine poznate kao Anarhisti protiv zida koja se već šest godina zajedno s Palestincima bori protiv izgradnje separacijskog zida te na taj način u praksi demonstriraju stvarnu mogućnost zajedničkog života dviju populacija žrtava politike vlastitih  država ili paradržava. U razgovoru s Davidom, anarhistom i aktivistom iz Tel Aviva, saznat ćemo nešto više o njihovim motivima, počecima i situaciji u kojoj se trenutno nalaze, te gledanju na čitav ovaj sukob iz njihove perspektive.


Možeš li reći nešto o Anarhistima protiv zida, kada i kako je skupina formirana i čime se konkretno bavite?


Skupina poznata kao Anarhisti protiv zida počela se formirati 2003. godine, kada su se stanovnici sela Mas’ha, u regiji Salfit na Zapadnoj obali, odlučili suprotstaviti izgradnji separacijskog zida na njihovoj zemlji. Odlučili su pritom surađivati s Izraelcima i ljudima iz ostalih zemalja te smo zajedno u maslinicima na zemlji koja im je trebala biti nasilno oduzeta za potrebe izgradnje zida postavili mirovni kamp. U tom su kampu Palestinci, Izraelci i internacionalna ekipa zajedno provodili vrijeme kako bi spriječili izgradnju zida. Mirovni kamp u selu Mas’ha završio je u kolovozu 2003. godine kada su aktivisti vlastitim tijelima pokušali blokirati završnu fazu izgradnje ograde oko sela. Izraelski aktivisti, koji su bili dio kampa u selu Mas’ha, bili su uključeni u neke zajedničke prosvjede protiv okupacije u Palestini čak i prije tog kampa i početka izgradnje zida. No, kako je izgradnja zida nastavljena, a time i borba protiv njega, a sve više stanovnika ostalih sela nas je počelo pozivati na zajedničku borbu, Anarhisti protiv zida postali su istaknuta skupina u zajedničkoj borbi.

Godinu 2004. obilježio je najveći val izgradnje separacijske barijere ali i najveći val demonstracija protiv nje, a Anarhisti protiv zida uključili su se u gotovo sve prosvjede na kojima su bili dobrodošli. Neka od sela u kojima je zajednički otpor bio, i još uvijek jest, iznimno snažan su Budrus, Biddu, Ni’ilin, Jayus i Bil’in.

U borbi protiv zida selo Bil’in zauzima posebno mjesto zbog svoje iznimne upornosti. Stanovnici Bil’ina čak i danas, kad je izgradnja zida na njihovoj zemlji skoro već završena, prosvjeduju svaki tjedan. Nakon 4 godine i 200 prosvjeda borba u Bil’inu se nastavlja.

Među ostalim selima koja se trenutno zajedno s ljudima iz Izraela i ostalih zemalja bore protiv izgradnje zida na svojoj zemlji su Um Salamuna blizu Betlehema, Jayous u blizini Qalqilie i selo Ni’ilin u okolici grada Ramallah.

Posebnu pažnju zaslužuje i Ni’ilin, pogotovo s obzirom na činjenicu da je trenutno tamo borba protiv zida veoma žestoka. Nedugo nakon što je prošlog ljeta borba ponovo ojačala dvoje je djece ubijeno tijekom prosvjeda. Nedavno su tamo tijekom prosvjeda protiv pokolja u Gazi ubijena i dva mladića.


Kao što vaše ime kaže, borite se protiv separacijske ograde, odnosno aparthejd zida. Možeš li reći kako taj zid utječe na živote ljudi koji žive u okupiranim područjima, na živote ljudi koji žive između zida i Zelene linije, ali i na živote ljudi koji žive u Izraelu, Arape i Izraelce, ali i na vaš svakodnevan život i akcije?


Za početak, volio bih reći nešto o samome zidu; riječ „zid“ pomalo navodi na krivo mišljenje, jer separacijsku barijeru zapravo čini čitav sustav ograda, zidova i raznih prepreka. Također, nije izgrađen u jednoj ravnoj liniji koja počinje na sjeveru, a završava na jugu. Stoga ću možda i sam često u razgovoru izmjenjivati izraze kao što su „zid“, „ograda“ i „barijera“, a to je ujedno i razlog zbog kojeg postoje različiti nazivi kao primjerice „aparthejd zid“, „separacijska barijera“ itd. Usput rečeno, aparthejd zapravo pretpostavlja separaciju, tako da je to jedno te ista stvar, ali i konotacije su očite.

U svakom slučaju, separacijska ograda na živote Palestinaca i Izraelaca utječe na nekoliko načina te pritom podrazumijeva gubitak zemlje, ograničenje slobode kretanja, pretvaranje Zapadne obale u kantone, stvaranje političkih prilika za izigravanje eventualnih budućih pregovora te odvajanje ljudi i stvaranje zasebnih područja.

Kada govorim o gubitku zemlje važno je napomenuti da separacijska ograda nije izgrađena na graničnoj liniji dogovorenoj primirjem iz 1967. godine (poznatoj kao Zelena linija), koja je početna točka pregovaranja između Izraela i Palestinaca i koja bi kao takva bila najlogičniji izbor za izgradnju takve barijere ako je fizičko razgraničenje uistinu njezin cilj. U većini slučajeva zid je izgrađen nekoliko kilometara istočno od Zelene linije, pri čemu je često rezultat da je izgrađen između naseljenog dijela sela i maslinika i obradive zemlje, pa stanovnici sela ovise o volji izraelskih vojnika hoće li će im dozvoliti pristup zemlji kako bi je obrađivali. Budući da opsadno stanje dopušta Izraelu da anektira „zapuštenu“ i „neobrađivanu“ zemlju, očito je da se zapravo radi o krađi zemlje.

S obzirom na to da je sistem barijera izgrađen u blizini ili kroz naseljena područja, on u praksi ograničava kretanje Palestinaca. Zamislite samo da je oko vaše kuće izgrađen zid, pa da sada, umjesto običnog prelaska ceste kako biste došli do susjeda, u školu ili bolnicu, trebate proći 5 kilometara novom trasom kako biste došli do najbližih vrata.

Kao što sam već napomenuo, zid nije izgrađen kao ravna linija između dva politička entiteta. Neki se dijelovi zida urezuju u Zapadnu obalu, pa tako jedan zid okružuje grad Qalqiliau, drugi Jeruzalem itd. S ove perspektive postaje očito da je na taj način Zapadna obala podijeljena na male jedinice između kojih je kretanje iznimno teško. Isto je tako očito da eventualna buduća država u Palestini na taj način ne može funkcionirati.

Kada kažem da izgradnja separacijskog zida podrazumijeva stvaranje političkih prilika za izigravanje eventualnih budućih pregovora, mislim na to da zid, u praksi, predstavlja granicu između Izraela i Palestine, granicu koja nije utemeljena na dogovoru, nego na hirovima izraelskih državnih arhitekata. Na primjer, činjenica je da je velik dio naselja ostavljen na izraelskoj strani zida čime se ti dijelovi automatski smatraju službenim dijelom Izraela, te bi to u budućim pregovorima moglo igrati važnu ulogu.

Razdvajanje ljudi na temelju narodnosti i stvaranje zasebnih područja vjerojatno je jedino pitanje koje izravno utječe i na živote Izraelaca; ideja separacijskog zida počiva na konceptu da je najbolje rješenje sukoba separacija. Ta ista ideja skrivala se iza povlačenja izraelskih useljeničkih naselja s područja Gaze, bez ikakvih pregovora ili konzultacija s Palestincima. Mi imamo svoju zemlju, a vi, Palestinci imate svoju, pa sada napokon budite tiho i zahvalni. To je način na koji Izrael odbacuje svoju odgovornost prema Palestincima, ali ujedno i novi, te mnogo suptilniji, način okupacije. Trenutna situacija u Gazi odličan je primjer takve politike: Izrael tvrdi da, s obzirom na to da su još 2005. godine povukli svoju vojsku i useljenička naselja iz Pojasa Gaze, napadi iz Gaze na izraelske gradove nemaju povoda. Izrael pritom zanemaruje činjenicu da je Gaza pod opsadom te da posljednjih pet godina svojim stanovnicima predstavlja ogroman zatvor pod vedrim nebom. Stvaranjem manjih međusobno odijeljenih teritorijalnih jedinica nešto slično namjerava se napraviti i na Zapadnoj obali. No, čak i da zid ne otima palestinsku zemlju i ne ograničava pristup i slobodu kretanja na Zapadnoj obali, a što radi, otvara se pitanje da li je ta ideja separacije bez pregovaranja, ili čak ideja o dvije države kao rješenje sukoba, najbolja moguća.


Jedna od važnih karakteristika vašeg rada jest upravo suradnja s lokalnom seoskom palestinskom zajednicom. Zašto je ta zajednička borba toliko važna i na kakve poteškoće pritom nailazite? Kako se organizirate i dogovarate o načinima djelovanja te kako izgleda tipičan protest?


Jedan od razloga, iako možda ne i najvažniji, zbog kojeg je zajednička borba toliko važna jest činjenica da je ona stvarna alternativa nasilnom razdvajanju dvaju naroda. Zajedničkom borbom mi istovremeno prosvjedujemo i stvaramo stvarne veze među Palestincima i Izraelcima.

No bitno je da pritom imamo na umu i kontekst našeg otpora; ne smijemo zaboraviti i na našu ulogu kao dijela ugnjetavačke skupine. Činjenica da većina seljana u Palestini nisu „tipični anarhisti“ jedna je od poteškoća na koje nailazimo. Ponekad svjedočimo događajima koji nas kao istovremene borce za životinjska ili ženska prava mogu zgroziti. Isto tako, Palestinci našu borbu vide u nacionalnom kontekstu. Uvijek dopuštamo lokalnom stanovništvu da odluči kako će prosvjed izgledati i koji će biti sljedeći korak. Ako oni odluče da ne žele prosvjedovati ili ako odluče da ne žele da sudjelujemo, mi to poštujemo. Smatramo da imamo obvezu i prema sebi i prema društvu i ne smijemo zaboraviti da nakon što mi odemo svojim kućama, oni su ti koji će snositi posljedice. S druge strane, osjećamo se obvezanim odazvati se pozivu Palestinaca i pomoći im.

Tipičan prosvjed izgleda tako da se prvo svi skupimo u centru sela, a zatim zajedno hodamo do zemlje na kojoj je podignuta ograda ili se gradi zid. Primjerice, u Ni’ilinu je cilj doći do bagera i zaustaviti ih, pa makar i na nekoliko sati. U Bil’inu je cilj doprijeti do ograde i prenijeti poruku preko, do vojnika koji je nadgledaju. Ponekad nam je također namjera da nas čuju i vide i stanovnici okolnih izraelskih useljeničkih naselja. Kada prosvjed dođe do te točke, vojska obično počne bacati suzavac na prosvjednike. Što će se dogoditi nakon toga ne možemo predvidjeti. Prosvjednici se najčešće rasprše, neki se odmaknu i viču na vojnike, dok ih drugi (uglavnom djeca) gađaju kamenjem. Morate razumjeti koliko je to kamenje mala prijetnja naspram potpuno naoružane vojske i granične policije, s kacigama i u okopnim vozilima. Ponekad vojska koristi gumene metke koji mogu biti smrtonosni ako su ispaljeni s udaljenosti manje od 70 metara, a često jesu. Usto, iako mnogo rjeđe ako su na prosvjedima prisutni i Izraelci, vojska koristi i bojnu municiju. Važno je napomenuti da su pravila i propisi o tome kada pucati na prosvjednike i koje oružje koristiti drugačiji ako su prisutni Izraelci. U praksi se ta pravila obično ne poštuju (dobar primjer je nepoštivanje pravila o minimalnoj udaljenosti od 70 metara prilikom korištenja gumenih metaka), ali je svejedno dobar razlog zašto je važna prisutnost Izraelaca na prosvjedima.


Vaši su prosvjedi česti opisivani kao „nenasilni“ i direktna akcija. Možeš li objasniti te termine i ulogu etikete „nenasilni“ te koje je tvoje mišljenje o tome? S jedne strane termin „nenasilje“ bio je i jest jedan od načina na koji ste mogli privući pažnju izraelskih i zapadnih medija na stvarnu situaciju na Zapadnoj obali, ali s druge strane taj termin često implicira da je nasilje nešto nelegitimno, a to je već prilično sklizak teritorij pogotovo kad se radi o svojevrsnoj borbi protiv za oslobođenje?


Ne smatramo da je nasilje nelegitiman način borbe. Ne bih sad želio ulaziti u raspravu da li je nasilna borba legitimna ili ne i što se uobičajeno podrazumijeva kao nasilje. Ono po čemu je naša borba specifična jest to da je nenaoružana. Tako u mnogočemu podsjeća na početne faze prve intifade; dakle, radi se o borbi vođenoj od strane ljudi koji u najboljem slučaju imaju sa sobom praćke. Smatram da jednom kad narodna borba postane oružana borba, barem u Palestini, automatski biva prisvojena od strane hijerarhijski organiziranih skupina. Dobro pitanje jest koristi li oružana borba Palestincima, što ponovo otvara pitanje o legitimnosti nasilja. No, kao anarhist, dajem prednost borbi narodnih masa, koja je prema mojem viđenju nužno nenaoružana.


Kako izraelska javnost gleda na izgradnju zida i imaju li ljudi u Izraelu uopće pojma što se događa i kakav je život s druge strane?


Prva protivljenja izgradnji zida u Izraelu dolazila su od strane desničarskih skupina koje su se bojale, kao što se i ja bojim ali iz potpuno drugačijih razloga, da će zid postati temelj za eventualne buduće pregovore. Oni predbacuju izraelskoj vladi da „zaboravlja“ i prepušta izraelska useljenička naselja s palestinske strane zida i da u osnovi odustaje od ideala da preuzme potpunu kontrolu nad Zapadnom obalom. Bil’in, a u posljednje vrijeme i Ni’ilin, često su spominjani u izraelskim medijima, pa mislim da podosta ljudi zna za otpor izgradnji zida. S druge strane, većina je Izraelaca služila vojsku dvije ili tri godine, koliko traje obavezno služenje vojnog roka u Izraelu, te je većina njih bila na Zapadnoj obali kao vojnici, pa misle da znaju sve o Palestincima. Gotovo svatko ima nekog među užom ili širom obitelji tko radi na kontrolnim točkama, te znaju da kontrolne točke postoje, ali većina ljudi očito odbija o tome razmišljati.

Radili smo neke akcije protiv zida i u Izraelu i mislimo da je to također važno, jer ljudi bi trebali znati što se radi u njihove ime. Mare li oni za to, i hoće li to saznanje išta promijeniti, već je drugo pitanje. Ipak, kad govorimo o reakcijama izraelske javnosti, važno je spomenuti bezbroj nedavnih demonstracija u Izraelu protiv napada na Gazu. No to je već jedna druga priča.


Dakle, kada govorimo o zidu, izraelska opozicija izgradnji zida proteže se od ljevice do radikalne desnice. Pritom je jedan od najglupljih argumenata protiv izgradnje zida taj da on nije dovoljno efikasan način za postizanje navodnog cilja zaštite Izraelce i to zbog toga jer nije dovoljno siguran ili da bi humanija verzija zida pružila veću razinu sigurnosti. Taj argument samo potvrđuje koliko je kultura straha duboko usađena u izraelsko društvo. Drugim riječima kultura straha i želja za sigurnošću igraju veliku ulogu u izraelskom društvu, što se između ostalog može osjetiti prilikom obavljanja svakodnevnih rutinskih poslova, kao što su odlazak u školu, dućan, vožnja autobusom… Možeš li objasniti kako to sve utječe na vaše aktivnosti i koliko je važno istovremeno odupirati se i toj kulturi straha koja je i učinila mogućom izgradnju zida?


Ne mislim da je sigurnost neki nedostižan i apsurdan ideal. Da, ljudi su ovdje prestrašeni, i Izraelci i Palestinci. No, ne bi li trebali biti? Zapravo, poprilično je zastrašujuće ući u autobus i ne znati da li ćeš izaći živ. Naravno, nebrojeno je više ubijenih Palestinaca nego Izraelaca i uopće je neupitno da je svakodnevni život Palestinaca mnogo teži, ali ne želim mjeriti strah ili patnju.

Smatram da u Izraelu osnovni problem nije u kulturi straha, nego u kulturi nasilja. Čini se da je izraelska država oduvijek radije birala rješavati probleme putim vojnih mjera. I dok je veoma važno oduprijeti se takvom načinu rješavanja problema kojim mnogi ljudi stradaju, istovremeno je jako teško objasniti ljudima da postoje i drugi načini rješavanja sukoba.


Kada se borite protiv zida, koliko je važno naglasiti da je zid sam po sebi samo fizička manifestacija i najveći simbol okupacije, ali da je okupacija mnogo više od tog zida te da bi se moglo reći kako su i izraelske gradske ulice prepune vojske, kontrole i nadzora također svojevrsna okupacija svakodnevnog života?


Naravno, okupacija se također manifestira sebi svojstvenom arhitekturom, brojnim kontrolnim točkama, cestama s nadzornim kamerama i izraelskim useljeničkim naseljima sa svojim specifičnim položajem i arhitekturom. Naš glavni neprijatelj nije zid, nego okupacija uopće, te država Izrael i naravno sve ostale države. I uistinu, zid je samo jedno lice okupacije i mi mu se sada odupiremo baš kao što ćemo se oduprijeti i ostalim oblicima. Pritom uvijek pokušavamo naglasiti tu činjenicu.


Jedna od stvari s kojom ljudi izvan Palestine/Izraela nisu toliko upoznati jest rasistička politika države Izrael prema Palestincima koji žive unutar države Izrael, ali i prema Izraelcima koji su došli iz arapskih zemalja ili su na području današnjeg Izraela živjeli prije 1948. godine. Možeš li to pojasniti?


Uf, po mom su mišljenju ovo dva različita pitanja koja iza sebe imaju svoju povijest, sociologiju i politiku identiteta. Pravno gledano, Izrael je definiran kao država i domovina Židova. Ta činjenica otežava izraelskim Palestincima, koji su zapravo stanovnici Izraela, da se s time identificiraju. Izrael im pritom nimalo ne olakšava; nasilno prisvajanje njihove zemlje, nejednaka prava prilikom zapošljavanja, a i mnogo više od toga, čini da se osjećaju građanima drugog reda. Pritom treba uzeti u obzir i poseban slučaj Beduina koji nastanjuju sela koja uopće nisu prepoznata od strane države te stoga nemaju infrastrukturu i očito je da država čini sve kako bi ih izbrisala s karte. Mnogo bi se također moglo pričati i o identitetu izraelskih Palestinaca koji jesu građani Izraela, ali se s državom Izrael ne identificiraju, a s druge strane nisu ni u istom položaju kao Palestinci iz Zapadne obale i Gaze, jer ne žive na tim područjima. Palestinci u Jeruzalemu nisu izraelski državljani ili građani, nego samo njegovi „stanovnici“, što pravno znači da mogu glasovati na lokalnim izborima, ali ne i na državnim.

Pitanje arapskih Židova koji žive u Izraelu drugi je problem. Ono obuhvaća činjenicu da su osnivači države Izrael bili uglavnom Aškenazi Židovi, odnosno europski Židovi. Većina arapskih Židova, barem onih koji dotad nisu živjeli na području današnjeg Izraela/Palestine, došla je nakon 1948. godine, a neki od njih i zbog toga jer je stvaranje države Izrael uzrokovalo napetost između muslimana i židova u njihovim dotadašnjim domovinama. No, došavši u Izrael oni su zapravo bili meta rasizma Aškenazi elite. Ipak, prihvaćeni su kao Izraelci – iako ponekad pod cijenu promjene imena i prihvaćanja izraelske kulture, što je prije svega podrazumijevalo služenje vojske. Stoga se danas većina njih ne smatra Arapima, iako je njihovo podrijetlo u potpunosti arapsko.


Sada, u vrijeme kada radimo ovaj intervju, Izraelski se napadi na Gazu, prikazani u većini medija kao „rat u Gazi“, nastavljaju, ali istovremeno i otpor tom nasilju i okupaciji. Kako vi gledate na čitavu situaciju te kakve su reakcije izraelske javnosti, medija i vlade na vaš otpor i sada već gotovo svakodnevne prosvjede i akcije?


Mislim da je pogrešno invaziju na Gazu nazivati ratom, jer se ovdje ne radi o borbi dviju vojska. Smatram da bi pokolj bio mnogo prikladniji naziv. Ono što bismo mogli nazvati ratom trenutna je situacija na izraelskim ulicama. I dok postoje oni koji se protive invaziji, pa i u medijima, u Izraelu još uvijek postoji opći stav da biti protiv ove invazije predstavlja izdaju i prijetnju izraelskom društvu. Prilikom prijašnjih uobičajenih prosvjeda protiv okupacije ljudi bi samo slegnuli ramenima i krenuli svojim putem. Ali prilikom demonstracija protiv ove invazije, kao što je bilo i kod demonstracija protiv napada na Libanon prije dvije godine, ljudi se osjećaju kao da im zapravo govoriš da zaslužuju poginuti. Moram priznati da smo tijekom ovih prosvjeda bili često napadani, iako dosad nisam primijetio fizičko nasilje. Nedavno, kada sam odlazio s antiratnih demonstracija u Tel Avivu, žena iz Sderota, koja je izbjegla zbog raketnih napada iz Gaze, iznenada je u suzama počela vikati na mene. Mogao sam joj uzvratiti kako je očito da je situacija u Sderotu postala nepodnošljiva tek nakon početka izraelske invazije na Gazu i da inače i ne bi bila sada ovdje. Mogao sam joj reći da suosjećam i s njezinim životom u strahu, ali da dok se u Gazi ubija na stotine ljudi, strah je tamo očito još gori. No, gledajući njezine suze nisam uspio izustiti riječ.

Gledano s pravne strane, situacija je ovdje otkako je počela invazija uistinu teška. U arapskim mjestima i gradovima mnogo je ljudi uhićeno tijekom prosvjeda, a neki su od njih zadržani sve do suđenja. Stav prema izraelskim prosvjednicima načelno je bolji, ali ipak mnogo gori nego obično; protiv svakog tko je uhićen automatski je podignuta i optužnica, a većini ih se već sada sudi.


Kako financirate svoje aktivnosti i troškove obrane?


Pravni troškovi čine većinu naših novčanih izdataka. Uvijek pozivamo na donacije i one su najvažnije za obranu i palestinskih i izraelskih prosvjednika. Povremeno organiziramo predavanja po Americi i Europi kako bismo skupili novac za pravne troškove. Novac se može donirati i putem naše internet stranice www.awalls.org


Na prosvjedima ponekad surađujete i s nekim drugim skupinama koje se protive izgradnji zida i okupaciji. Po čemu se vaše metode i pogled na čitavu situaciju razlikuju od njihove i koliko ste zapravo kritični prema njima? Kako se pritom nosite s razlikama na koje nailazite pri suradnji s drugim grupama, ali i unutar samog anarhističkog pokreta?


Da, ponekad surađujemo i s drugim skupinama i organizacijama, ali smatram da je bitna razlika između njih i nas ta što mi nismo organizacija. Mi smo skupina pojedinaca te u vlastitim akcijama, kao i u akcijama s ostalim skupinama, svatko odlučuje za sebe hoće li sudjelovati i na koji način. Svatko od nas se na drugačiji način i na osobnoj razini pokušava nositi s tim razlikama.

Unutar skupine odluke donosimo konsenzusom, a ako nam to ne pođe za rukom podijelimo se u manje skupine. Tako ne nanosimo štetu skupini, već je činimo jačom.


Zasigurno se u svom radu ponekad susrećete i s raznim kritikama. Koliko sam upoznata kritike iz anarhističkih krugova obično su se ticale toga kako zapravo podržavate borbu za nacionalno oslobođenje. S druge strane, moglo se čuti kako se ne borite protiv stvarne okupacije, nego samo „uljepšavate okupaciju“. Koji su tvoji argumenti protiv ovakvih kritika?


Pitanje da li bi anarhisti trebali podržavati borbu za nacionalno oslobođenje ne bi smjelo ignorirati dvije osnovne činjenice; da su Palestinci svakodnevno ugnjetavani i maltretirani, a sve to u naše ime, i da zaslužuju slobodu koji mi, kao državljani Izraela, imamo, kao i slobodu koju bismo željeli postići. Borba protiv zida borba je potlačenih protiv svog ugnjetača i zato rado sudjelujemo u toj borbi, pogotovo kada još uzmemo u obzir da je taj ugnjetač naša vlada, a time i naš ugnjetač.

Po pitanju „uljepšavanja okupacije“ ne vidim kako se nešto toliko gadno može uljepšati. Mislim da smo uspjeli privući pozornost na neke od najužasnijih lica okupacije. Zar je loše biti Izraelac koji mari za nepovoljan položaj Palestinaca, pa čak i samo zato da bi netko rekao kako zapravo nisu svi Izraelci loši? Zapravo, i mislim kako svi Izraelci nisu loši. Okupacija je dio državnog aparata i između ostalog država se njome služi kako bi razilaženja u mišljenju, nesuglasice i sebi moguću prijetnju unutar svojih granica usmjerila na tzv. vanjskog neprijatelja, a to je upravo ono protiv čega se trebamo boriti. Istina, moglo bi se reći da su u neku ruku svi Izraelci suučesnici okupacije, neki od njih i poprilično izravno, ali to je opet samo još jedan razlog više zbog kojeg bismo se trebali boriti protiv nje.


Moglo bi se reći da su vaše aktivnosti počele negdje s početkom izgradnje aparthejd zida, dakle između 2002. i 2003. godine. Danas, 6 godina kasnije, izgradnja je gotovo završena, a vi se i dalje borite. Sada, gledajući na to s određenim vremenskim odmakom, što misliš koja su vaša najveća postignuća, koliko su se promijenile taktike koje koristite, a koliko sama skupina, te kako vidiš vašu borbu u budućnosti?


Skupina je postala organiziranija i mnogo veća. Sada možemo istovremeno sudjelovati čak na četiri ili pet različitih prosvjeda. Dok je u nekim mjestima (primjerice Bil’inu) naše zajedničko protivljenje zidu utjecalo na odluku vrhovnog suda da promjeni planiranu rutu zida čime su stanovnici sela barem zadržali nekoliko kilometara više vlastite zemlje, mislim da je naše najveće postignuće to što smo dostupniji Palestincima i spremniji pomoći im kad nas trebaju. Usto, stvorili smo nove načine borbe i neke nove taktike.

Pitanje koje ostaje jest hoćemo li ikada zaustaviti okupaciju. Možda ne, ali dok god postoji borba, postoji i nada.

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter