Tekstovi

09.04.2009.

Anarhisti i škole

Moje političko stajalište je anarhističko, što bi po definiciji jednog od njezinih najpoznatijih zagovornika, Petra Kropotkina, pisanoj za Enciklopediju Britannicu, značilo “ime dano načelu ili teoriji života i provedeno u društvu koje je zamišljeno bez vlasti - harmonija u takvom društvu nije pridobivena pokoravanjem zakonu ili pak poslušnošću prema bilo kojem autoritetu već slobodnim dogovorima između različitih grupa, teritorijalnih i profesionalnih, slobodno ustrojenih u cilju proizvodnje i potrošnje ali i za zadovoljavanja beskrajnih potreba i težnja civiliziranog bića”.

Takva je ideologija obavezan temelj anarhističkim stavovima prema školama i školovanju pa tako Krimerman i Parry, priređivači poznate antologije anarhističkih tekstova, primjećuju da se od objavljivanja školskog prospekta koji je izdao William Godwin 1783. do knjige Paula Goodmana “Compulsory Miseducation” (1964), anarhizam stalno isticao revolucionarnim i temeljno drugačijim pristupima obrazovanju. I doista, nijedan pokret nije u svojoj teoriji i aktivnostima dao obrazovnim načelima, konceptima, eksperimentima i praksi tako značajno mjesto kao anarhizam. Ovakva je primjedba široko opravdana, ali kada sam prvi puta upitan da pričam o ovoj temi u Institutu za obrazovanje, nije bilo ničega u toj ogromnoj knjižnici na što bih se mogao referirati i uputiti svoje slušatelje na brz pregled anarhističkog stajališta o školi i školovanju. Ali, kako se obrazovna situacija umnogome pogoršala spektar dostupnih anarhističkih pogleda i iskustava proširio se i zato ću spomenuti nekoliko bitnih knjiga i autora u nadi da ćete ih potražiti.

Prema mom mišljenju najimpresivniji anarhistički filozof obrazovanja bio je i najraniji: William Godwin (1756-1836), najviše poznat kao suprug Mary Wollstonecraft i otac Mary Shelley. Kada sam odrađivao učiteljsku praksu u 60-ima, odlučio sam u svojoj disertaciji pisati o njegovim obrazovnim idejama i ubrzo shvatio da ga se u tada standardnom udžbeniku “Doctrines of the Great Educators” (Doktrine značajnih pedagoga) nigdje ne spominje i da je izuzev njegove knjige “Enquiry Concerning Political Justice” (O političkoj pravdi, 1793.), sada Penguinovog klasika, zastrašujuće teško doći do faksimila i fotokopija njegovih tekstova o obrazovanju. Na svu sreću, njegov najbolji sadašnji biograf, Peter Marshall, napravio je dobar izbor takvih tekstova u svojoj knjizi izbora iz Godwina. Kritike su ga opisivale “hladnim poput leda” ali njegove obrazovne ideje otkrivaju njegovu strastvenu predanost “na strani djeteta”, baš poput Mary Wollstonecraft, te sam predložio da bi se trebao istražiti međusobni utjecaj ovih nevjerojatnih boraca i branitelja dječje slobode.

Godwinov prvi edukacijski pamflet publiciran je 1783.g. pod naslovom “Izvještaj o seminaru koji će biti otvoren u ponedjeljak četvrtog dana kolovoza, u Epsomu u Surreyu, za obrazovanje dvanaest učenika”. Ipak, Godwin nije uspio uvjeriti dovoljan broj roditelja da pošalju svoju djecu i škola nikad nije otvorena. U ovom pamfletu Godwin kaže da “suvremeno obrazovanje ne samo da kvari srca našoj djeci krutim ropstvom na koje ih osuđuje, već im podriva i pamet nerazumljivim žargonom kojim ih preplavljuje, a i time što malo pažnje pridaje usklađivanju nastavnih ciljeva s njihovim sposobnostima”. Pritom dodaje: “Nema na svijetu iskrenijeg sažaljenja i tužnijeg prizora do djeteta prestravljenog na svaki pogled, koje gleda mučnom nesigurnošću na hirove pedagoga.”

Nije vjerovao u školovanje kod kuće niti je želio velike škole. Da je živio 200 godina kasnije bio bi pristaša National Association for the Support of the Small Schools(1). Zagovarao je prednosti školovanja u društvenom okruženju, ne s ciljem da pobudi natjecateljski duh, nego zbog važnosti socijalizacije u djetinjstvu: “Želio bih vidjeti stvaranje veze među đacima iz čistog užitka i velikodušnosti. Trebali bi se naučiti voljeti, a ne mrziti.”

Godwinova knjiga „Istraživač“ (1797.), sadrži, kao što s pravom ističe Peter Marshall, “neke od najznačajnijih i najnaprednijih misli o obrazovanju ikad napisane”.

Na početku knjige Godwin iznosi divnu tvrdnju da je “pravi cilj obrazovanja, kao i svakog drugog moralnog procesa, stvaranje sreće”. Potom ističe prava djeteta da ne prihvati predrasude o autoritetu svijeta odraslih. Mogao bih navoditi njegovu retoriku 18. stoljeća cijelu noć ali ću se zadovoljiti s jednim opažanjem: “Djeca su, kaže se, oslobođena briga svijeta. A zar nemaju vlastitih briga? Od svih briga, one koje sa sobom donose najveću utjehu jesu brige za neovisnost. Nema većeg izvora likovanja do svijesti da sam od neke važnosti u svijetu. Dijete uobičajeno osjeća da je nitko i ništa. Roditelji, u svoj svojoj pažnji, trude se pak kako bi ih podsjetili na takav gorak namet. Kako li se samo dijete uspne do zavidne sreće kada osjeti čast da mu se vjeruje i da i ono samo odlučuje!”

Između ova dva čuvena manifesta pojavila se 1793. godine Godwinova najpoznatija knjiga “O politickoj pravdi”. U ovoj se knjizi snažno odvaja od progresivne misli Velike Britanije i od prosvjetiteljskih filozofa Rousseaua, Helvetiusa, Diderota i Condorceta koji su svi iznosili projekte za nacionalne sisteme školovanja, podrazumijevajući idealnu državu što je po Godwinovu mišljenu - kontradiktornost.

Iznio je tri glavne primjedbe koje ću pokušati čim više skratiti:

*Rane primjedbe, koje proizlaze iz sistema nacionalnog obrazovanja, prije svega se odnose na javno obrazovanje koje podrazumijeva ideju stalnosti... javno obrazovanje trudilo se uvijek podržavati predrasude... to je obilježje svih javnih ustanova; čak i u tako beznačajnoj ustanovi kao što je “Sunday School”(2), glavna je lekcija praznovjerno obožavanje Anglikanske crkve te poklanjanje svakom čovjeku u lijepom odjelu...

* Drugo, koncept nacionalnog obrazovanja ne vodi računa o prirodnoj svijesti. Što god čovjek čini za sebe dobro je; što god njegovi susjedi ili njegova zemlja učine za njega čini loše. Na nama je da potaknemo čovjeka da djeluje za sebe, a ne da ostane u stanju stalnog tutorstva...

*Treće, nacionalno obrazovanje treba stalno kritizirati zbog njegova očita savezništva s državnim vlastima. To je savezništvo još groznije prirode od starog i mnogo osporavanog savezništva Crkve i države. Prije no što stavimo tako moćan stroj u ruke tako ambicioznog djelatnika, valja dobro razmotriti sto činimo. Vlast će ga svakako iskoristiti da ojača svoju stegu i održi svoje institucije. Pogledi onih na vlasti koji zagovaraju određen sistem obrazovanja svakako odgovaraju pogledima koje imaju kao politički činioci...(čak) i u zemljama gdje sloboda uglavnom prevladava postoji osnova za pretpostavku da se čine ozbiljne pogreške. Tu nacionalni sistem izravno teži održavanju tih grešaka, kao i tome da pamet svih ljudi oblikuje prema jednom obrascu.

Neki, koji se dive Godwinovoj misli, smatraju sramotnim ovo odbacivanje “progresivne” misli i podsjećaju na tešku borbu za uvođenje besplatnog, općeg i obaveznog obrazovanja za sve pod Edukacijskim Aktom iz 1870., koji je stupio na snagu tek u godinama nakon predlaganja zbog glupih svađa između lobija Anglikanske crkve i nekonformističkih frakcija.

Stoljetna publikacija Nacionalne unije nastavnika iznosi tvrdnju da su “za razliku od vjerskih i dobrotvornih škola, zajedničke škole (3) djelovale kao privatna poduzeća ljudi koji su često bili jedva pismeni”, i objašnjava široko rasprostranjeno neprijateljstvo radničke klase prema školskim odborima (19.stoljeća) opaskom da “roditelji nisu uvijek znali cijeniti prednosti višesatne dnevne nastave zbog gubitka dodatnih prihoda” (koje bi im donosila njihova djeca).

Pa ipak, povjesničari su u novije vrijeme ovaj otpor državnom obrazovanju pokazali u sasvim drugačijem svijetlu.

Stephen Humphries utvrdio je da su do šezdesetih godina 19. stoljeća privatne škole(4) za djecu iz radničke klase (za razliku od onoga što se danas u V. Britaniji smatra “privatnim” školama) pružale drugačije obrazovanje nego dobrotvorne ili vjerske, “nacionalne” ili “britanske” škole, a njih je pohađala otprilike trećina djece radničke klase koja su pohađala uopće školu, te sugerira:

“Taj ogroman zahtjev za privatnim nasuprot javnom obrazovanju možda najbolje ilustrira činjenica da su roditelji radnici u više većih gradova na uvođenje propisa o obaveznom pohađanju nastave odgovorili neslanjem djece u državne škole, čemu su se vladini prosvjetni inspektori nadali, nego produžavanjem školovanja djece u privatnim školama.

Roditelji su davali prednost tim školama iz nekoliko razloga: bile su male i bliže njihovim kućama, pa shodno tome i više okrenute učenicima i prikladnije nego većina javnih škola; bile su neusiljene i tolerirale su neredovito pohađanje nastave i kašnjenje; nisu vodile knjige izostanka; nisu bile podijeljene po spolu i dobi djece; provodile su individualne, a ne autoritarne nastavne metode; što je najvažnije, škole su pripadale i bile u nadležnosti lokalne zajednice za razliku od onih kontroliranih stranim autoritetom.”

Smatram ovo opažanje vrlo značajnim, a i potvrđeno je mnoštvom suvremenih statističkih dokaza iznesenih u knjizi Philipa Gardnera “The Lost Elementary Schools of Victorian England”. Autor zaključuje da su škole radničke klase, uspostavljene od strane radničke klase u njihovom vlastitom susjedstvu, postizale baš ono što su korisnici željeli: brzo su osposobljavale djecu za osnovne vještine kao sto su čitanje, pisanje i matematika, dok se nije gubilo vrijeme na vjeronauk i moralni odgoj. One su nudile istinski alternativni obrazovni pristup za razliku od onoga koji su propisivali pedagoški stručnjaci.”

Prema mišljenju povjesničara Paula Thompsona, cijena ukidanja tih škola nametanjem nacionalnog obrazovnog sistema jest “zatajivanje želje za obrazovanjem i sposobnosti samostalnog (nezavisnog) učenja kod velikog broja djece radničke klase,  čemu suvremeno progresivno obrazovanje opet teži.”

Svakako je ironično što je stogodišnjica državnog obrazovanja u Britaniji bila popraćena refrenom marksističkih sociologa koji su objašnjavali da bi funkcija sistema javnog obrazovanja trebala biti “Learn to Labor” (uči raditi): sjuriti djecu radničkih porodica u tipičan radnički posao jer su tradicionalni poslovi nestali. Sumnjam da kolegiji o povijesti obrazovanja za učitelje uključuju i recentne podatke koji podupiru Godwinova upozorenja.

Ali, moram spomenuti i kasnije anarhističke poglede na obrazovanje.

Povjesničari anarhističke ideje pokušavaju, ispravno ili ne, razraditi tu ideju proučavajući učenja Velikih Mislioca, kronološki Williama Godwina, Pierre-Josepha Proudhona, Mihaila Bakunina i Petra Kropotkina. Oni temeljitiji tu uključuju i njemačkog odvjetnika “svjesnog egoizma” Maxa Stirnera (učitelja po profesiji), obrazovne ideje Lava Nikolajevića Tolstoja i njegova zapažanja u školi koju je pokrenuo u Yasnayoj Polyani, te španjolskog učitelja i osnivača pokreta “Moderna škola”, Francisca Ferrera.

Zaprepašćujuće je kako je anarhistički pristup svoje mislioce naveo na promišljanje obrazovnih pristupa i doveo do ideja koje su anticipirale progresivnoj misli nadolazećeg stoljeća. Naprimjer, Bakunjin je u fusnoti za polemiku o nekoj drugoj temi predvidio školu kao doživotni obrazovni resurs: “One više neće biti škole, već narodne akademije u kojima će biti nepoznat pojam kako učenika tako i gospodara, u njih će ljudi slobodno dolaziti da, ako im to treba, dobiju besplatne instrukcije; sami učenici, s bogatim osobnim iskustvom, moći će u mnogočemu podučiti svoje učitelje koji će im zauzvrat prenijeti znanje koje sami imaju, a koje učenicima nedostaje. Bit će to uzajamno učenje, čin intelektualnog bratstva.”

On je to napisao 1870. godine i ako vam se ova argumentacija čini poznatom to je zato jer su identične aspiracije, stoljeće kasnije, iznijeli ljudi kao sto je Ivan Ilich, Paul Goodman, Micheal Young i Harry Ree koji je publici sačinjenoj od mladih učitelja poručio:

“Smatram da ćemo za našeg života vidjeti kraj škola kakve poznajemo. Umjesto njih postojat će centri u lokalnim zajednicama s vratima otvorenim dvanaest sati dnevno, sedam dana u tjednu u kojima će na raspolaganju biti knjižnica, radionice, sportske dvorane, samoposlužni restorani i birtije. Za stotinu godina zakoni o obaveznom pohađanju nastave možda će doživjeti istu sudbinu kao i zakoni o obaveznom pohađanju crkve.”

Sumnjam, doduše, da je većini ljudi anarhistička obrazovna praksa zanimljivija od teorije. Većini nas, najutjecajnija i najstarija “progresivna” škola u Britaniji je škola Summerhill sa svojim osnivačem Alexanderom Sutherlandom Neillom. Neill je sam bio sumnjičav pri prihvaćanju anarhističkog pokreta, mada prijateljski nastrojen i odličan domaćin prema anarhistima ponaosob.

Još nekoliko vrlo bitnih knjiga koje se bave i teorijom i, još važnije, praksom službenog i alternativnog obrazovnog sistema. Prva je ona Michaela Smitha “The Libertarians and Education”. On nas podsjeća da kad je publicirana prva Neillova knjiga “A Dominie´s Log” 1915., jedan se kritičar sablaznio  nad činjenicom da je autor, izgleda, totalno neupućen u tradiciju progresivnog obrazovanja, te mu predložio, kao što to običavaju učitelji učitelja, a što radim i ja, izbor iz literature. Sastojala se od imena kao što su Rousseau, Pestalozzi, Froebel, Montessori i Dewey. Micheal Smith predlaže da bi puno prikladnija literatura za učitelja Neillovog kalibra bila Godwin, Proudhon, Tolstoy, Robin i Ferrer. Ovo je interesantno, prvo, jer većina učitelja, tada kao i danas, uopće nije čula za ove alternativne gurue te one za koje su čuli ne bi uopće doveli u obrazovni kontekst, a drugo, jer je Smith jedan od rijetkih koji oštro razdvaja liberalne/progresivne edukatore od slobodarskih/anarhističkih.

Pregršt ljudi koji su pokušavali provesti svoje ideje “slobodnog” obrazovanja u praksu bili su uvijek napadani i od strane sistema institucionalnog obrazovanja na patronski, gotovo zaigran način i od strane popularnih tiskovina (s fotografijama željnima situacija s djecom koja puše, plešu gola po rosi ili zakucavaju čavle u koncertni klavir), te su iz tih razloga počeli kompromitirati svoje ideje i smanjivati razlike prema mainstream sistemu.

Neill nije mogao podnijeti nadmeni i manipulativan stav progresivaca. Tridesetih je godina poslao pismo Dori Russel koja je vodila školu Beacon Hill, da su njih dvoje “jedini edukatori”. Ili kao što je rekao Homer Lane, jedan od njegovih savjetnika: “Daj djeci slobodu - glasi geslo na kojem ustraju novi pedagozi, međutim tada ubrzo počnu smišljati “sistem” koji, iako utemeljen na najzdravijim principima, ograničava tu slobodu i proturječi načelu.” Lane je ponovio mišljenje Williama Godwina iznijeto u djelu “Istrazivač”, tj. stav da je Rousseau, mada mu svijet zahvaljuje na “izuzetnoj snazi njegovih djela i veličini njegovih spekulacija”, upao u uobičajenu klopku manipuliranja djetetom. “Čitav je njegov sistem obrazovanja niz trikova; lutkarska predstava u kojoj gospodar drži konce, a učenik nikad ne posumnja kako se lutke pokreću.”

Smithovo istraživanje anarhističkih pristupa obrazovanju razlikuje slobodarski stav i slobodarski pokret. On također sa mnom dijeli divljenje Godwinu i prije nego što se bacimo na koncept Integralnog obrazovanja razvijenog od strane francuskih anarhista, Smith piše o svojoj posjeti Harmonyju, utopijskoj zajednici koju je predvidio Charles Fourier čije su obrazovne ideje, naravno, bile usmjerene ka društvenoj harmoniji i minimalizaciji provođenja autoriteta. Ono što me privlači kod Fouriera njegov je prijedlog da bi se u prvim godinama školovanja, obrazovanje trebalo temeljiti na kuhanju i slušanju opere, jer su to aktivnosti koje razvijaju ljudska umijeća i vještine, a nisu temeljena na učenju iz knjiga. A i zabavne su! U narednim godinama samovoljni i razuzdani ispadi djece trebali bi se kanalizirati u društveno koristan rad. Fourier je predvidio dvije glavne i nezavisne dječje zajednice: Male horde i Male bande. Male horde iskazivale bi dječji ukus za prljavštinu  i avanturu. One bi čistile Harmony, popravljale ceste, ubijale otrovne zmije, hranile životinje itd. Njihovi neophodni poslovi sami po sebi su ropski, ali baš zato što su od svijeta odraslih smatrani neugodnim i prljavim, Male horde bile bi vrlo poštovane. Imale bi posebne oprave i značke, jahale bi na konjima i na posao bi išle uz pratnju glazbe... Male bande bi se više bavile kulturnim stvarima, gajili bi dobre manire i lijepo oblačenje, njegovali bi bolesne i brinuli se za biljke i povrće.”

Kako kaže Micheal Smith, mada to sve zvuči presočno, psihologija koja leži u pozadini nije nimalo blesava. Djetetu se daje odgovorna društvena uloga. Takvom su retorikom nastavili i Proudhon i Bakunin. Proudhon je bio obrtničko, seljačko dijete, što se reflektiralo u njegovim političkim i obrazovnim idejama:

*Proudhon je oduvijek bio svjestan činjenice da su djeca o kojoj je govorio bila djeca radnika. Ona su i sama trebala izrasti u radnike. On u tome nije vidio ništa pogrešno. Smatrao je da rad čovjeku pruža mogućnosti da bude ponosan, da njegovom životu daje značaj, vrijednost i dostojanstvo. Zato je i smatrao ispravnim da škola mlade priprema za svijet rada. Obrazovanje odvojeno od svijeta rada, odnosno sasvim knjiško ili klasično gimnazijsko po koncepciji, bezvrijedno je za običnu djecu iz radničkih porodica. Dakako, obrazovanje koje bi išlo odveć u suprotnom smjeru, tj. koje bi djecu pripremalo da budu stočna hrana za tvornice, bilo je za Proudhona jednako neprihvatljivo. Mislio je da je potrebno obrazovanje koje će djetetu donijeti radno mjesto, ali mu i osigurati određen stupanj nezavisnosti na tržištu rada. To bi se moglo postići tako što bi se čovjek naučio ne samo osnovama određenog zanata, već i nizu vještina koje bi kasnije mogao valorizirati, čime ne bi bio posve prepušten industrijskom sistemu koji traži specijalizaciju radnika, a onda ih odbacuje kada specijalizacija prestane biti od interesa za tvrtku. Tako je Proudhon došao do ideje o “politehničkom” obrazovanju.

Naslućujete, ispravno, da se Proudhon isključivo zanimao za obrazovanje dječaka, što nije bio slučaj kod nekih njegovih nasljednika. Kropotkin se zalagao za objedinjavanje umnog i manualnog rada, Ferrer je na obrazovanje gledao kao na emancipaciju za razliku od obrazovanja koje je bilo samo za zapošljavanje u industriji ili za vlast, a na koje je gledao kao obrazovanje koje služi pokornosti. Tu dolazimo do “integralnog obrazovanja” koje je najbolje praktično promatrati kroz iskustvo francuskog anarhista Paula Robina i škole kojom je upravljao od 1880. do 1894. godine u Cempiusu. Školovanje je bilo zasnovano na vježbama u radionicama i napuštanju učionica u korist onoga što bi danas nazvali resursnim centrom (“resource center”). Kuhanje, šivanje, obrada drveta i metala učila su oba spola i “djeca Cempiusa, i djevojcice i djecaci, bili su među prvom djecom u Francuskoj koja su u sklopu školovanja vozila bicikl.”

Zajedničko obrazovanje, jednakost spolova i ateistički pristup uništili su Robinovu školu. Drugi proslavljeni francuski anarhist, Sebastien Faure, vodio je školu zvanu “Košnica” (“La Ruche”). Foure je izvukao veoma važnu poruku iz Robinove propasti: treba ostati posve izvan državnog sistema i tako si osigurati potpunu neovisnost. Smith nas tada provodi kroz iskustva Tolstoya i Ferrera(5) i zaključuje povezujući različite tradicije slobodarske pedagogije prošlosti s naširoko čitanim autorima 1960-ih i 1970-ih koje zajedno nazivamo “de-schoolers”, a svi su, u to vrijeme, tiskani u široko dostupnim, jeftinim izdanjima Penguin Education: John Holt, Paul Goodman, George Dennison, Paulo Freire i Ivan Ilich.

“Glad za znanjem” - u ovoj intenzivno antiedukacijskoj klimi suvremenog obrazovanja nam je podsjetnik da su postojala, i još uvijek postoje, mjesta i vremena gdje se školovanje još uvijek poštuje samo zbog sebe. U ovim turobnim vremenima obrazovne reakcije moramo se truditi istražiti nepoznata područja obrazovanja i podsjetiti se da je eksperiment kisik učenja. Ono umire bez njega. Ovo je razlog zašto nam je anarhistička literatura o školama toliko bitna.



Colin Ward


Bilješke:



(1) NASS- organizacija osnovana 1978. godine u Velikoj Britaniji koja savjetuje i podupire male škole pred zatvaranjem, lobira za male škole, humanizam u školovanju i promovira vrijednosti malih škola i određenih obrazovnih metoda.

(2) “Sunday School”- naziv za različite tipove religijskog obrazovanja koji se odvijaju nedjeljom, a nisu nužno religijski determinirani.

(3) bilo koje ostale vrste: spolno određene i neodređene, “obične”...

(4) Obrazovna terminologija u Velikoj Britaniji i SAD-u zbunjuje. U SAD-u

“javne škole” (public schools) osnovne su i srednje škole koje se financiraju iz javnih fondova.. U Velikoj Britaniji, kada se govori o “privatnim školama “ (private schools) i “javnim školama” (public schools) misli se na škole za mlade i starije uzraste, škole koje financiraju oni koji u njih šalju svoju povlaštenu djecu; za škole koje se nazivaju “državnim” (state schools) nadležne su zapravo lokalne vlasti.

(5) S težnjom da pruža svjetovno i racionalističko obrazovanje, Ferrer je svoju prvu školu otvorio u Barceloni 1901. godine. U nekoliko je zemalja dobio imitatore, a izazvao je i neprijateljstvo Crkve. Godine 1909. kada je španjolska vlada objavila regrutaciju u Kataloniji za rat koji je u to vrijeme vodila sa svojim trupama u Maroku, Ferrera su, iako nije bio prisutan u Barceloni, optužili za poticanje uličnih borbi prilikom kojih je ubijeno 200 prosvjednika. Iako je Ferrer pogubljen, borba za svjetovno obrazovanje koje je pokrenuo, nije obustavljena. Nakon izbijanja revolucije 19.7.1936. godine barem 60 000 djece u Kataloniji pohađalo je Ferrerove škole.



Popis literature o anarhizmu i slobodarskom obrazovanju, a koju možete pročitati/posuditi u slobodarskoj knjižnici i čitaonici Roko i Cicibela u Zagebu (neke od knjiga je moguće pronaći i u drugim knjižnicama):



A.S. Neill: “Škola Summerhill - Novi pogled na djetinjstvo”, Sara 93, Zagreb 1993.

“Samerhil - za i protiv”, ur. Ivan Čolović, Prosveta, Beograd 1982.

A.S. Nil: “Slobodna deca Samerhila”, BIGZ, Beograd 1979.

Ivan Ilič: “Dole škole”, BIGZ, Beograd 1980.

Colin Ward: “The child in the city”, Bedford Square Press, London 1990.

Colin Ward: “Slobodari i obrazovanje” u “Anarhizam”, TKB Šahinpašić, Sarajevo 2007.

“Talking Schools-ten lectures by Colin Ward”, ur. Jayne Clementson, Freedom Press, London 1995.

Colin Ward: “Schools no longer” u “Anarchy in action”, Freedom Press, London 1996.

Mose Jorgensen: “Škola koju su osnovali učenici”, BIGZ, Beograd 1977.

Pol Langran: “Uvod u permanentno obrazovanje”, BIGZ, Beograd 1976.

Emma Goldman: “Francisco Ferrer i moderna škola” u “Anarhizam i drugi ogledi”, DAF, Zagreb 2001.

“Education”, u “The Anarchist writings of William Godwin”, ur. Peter Marshall, Freedom Press, London 1986.

Clifford Harper: “Francisco Ferrer i slobodne škole” u “Anarhija: grafički vodič”, Što čitaš?, Zagreb 2008.

Clifford Harper: “Moderna škola Stelton” u “Anarhija: grafički vodič”, Što čitaš?, Zagreb 2008.

Pol Mekdona: Protiv obrazovanja- za ukidanje škole, Zluradi Paradi, Beograd 2006.

Jan D. Matthews: Towards the destruction of schooling, Quiver distro/KKA, Santa Cruz 2004.

Michael Bakunin: “Integral Education” u The Anarchist Encyclopedia, Folio 2, 1986.

The Raven 10, ožujak 1990. 3/2

Fifth Estate, jesen 2004. 39/3

Abolishing the borders from bellow, prosinac 2006., br.27

Ispod pločnika

možete pronaći u:

ZAGREB::
knjižara Što čitaš?, Gundulićeva 11 // književni klub Booksa, Martićeva 14d // knjižara Jesenski i Turk, Preradovićeva 5 // infoshop Opskurija, reciKlaonica, Heinzelova 66 // knjižara Planetopija, Ilica 72 // Superknjižara, Rooseveltov trg 4 // net kulturni klub Mama, Preradovićeva 18 // infoshop Pippilotta, Pierottijeva 11

PULA::
knjižara Castropola, Zagrebačka 14 // Monteparadiso Hacklab, Gajeva 3

ČAKOVEC::
knjižnica Tabula Rasa, Dr. Ivana Novaka 38 // knjižara VBZ, Kralja Tomislava 3

KARLOVAC::
Domaći, Struga 1

RIJEKA::
antikvarijat Mali Neboder, Ciottina 20b

SPLIT::
infoshop Dislexia, Klub Kocka, Savska bb

ZADAR::
Smart shop, Stomorica 2 // Knjigozemska/infoshop Iskra, Rikarda Jeretova Katalinića 5

Prijava na newsletter